1Potom otvori usta svoja Jov i stade kleti dan svoj.
2I progovoriv Jov reèe:
3Ne bilo dana u koji se rodih, i noæi u kojoj rekoše: rodi se djetiæ!
4Bio taj dan tama, ne gledao ga Bog ozgo, i ne osvjetljavala ga svjetlost!
5Mrak ga zaprznio i sjen smrtni, oblak ga obastirao, bio strašan kao najgori dani!
6Noæ onu osvojila tama, ne radovala se meðu danima godišnjim, ne brojila se u mjesece!
7Gle, noæ ona bila pusta, pjevanja ne bilo u njoj!
8Kleli je koji kunu dane, koji su gotovi probuditi krokodila!
9Potamnjele zvijezde u sumraèje njezino, èekala vidjelo i ne doèekala ga, i ne vidjela zori trepavica;
10Što mi nije zatvorila vrata od utrobe i nije sakrila muku od mojih oèiju.
11Zašto ne umrijeh u utrobi? ne izdahnuh izlazeæi iz utrobe?
12Zašto me prihvatiše koljena? zašto sise, da sem?
13Jer bih sada ležao i poèivao; spavao bih, i bio bih miran,
14S carevima i savjetnicima zemaljskim, koji zidaše sebi pustoline,
15Ili s knezovima, koji imaše zlata, i kuæe svoje puniše srebra.
16Ili zašto ne bih kao nedonošèe sakriveno, kao dijete koje ne ugleda vidjela?
17Ondje bezbožnici prestaju dosaðivati, i ondje poèivaju iznemogli,
18I sužnji se odmaraju i ne èuju glasa nastojnikova.
19Mali i veliki ondje je, i rob slobodan od svoga gospodara.
20Zašto se daje vidjelo nevoljniku i život onima koji su tužna srca,
21Koji èekaju smrt a nje nema, i traže je veæma nego zakopano blago,
22Koji igraju od radosti i vesele se kad naðu grob?
23Èovjeku, kojemu je put sakriven i kojega je Bog zatvorio otsvuda?
24Jer prije jela mojega dolazi uzdah moj, i kao voda razljeva se jauk moj.
25Jer èega se bojah doðe na mene, i èega se strašah zadesi me.
26Ne poèivah niti imah mira niti se odmarah, i opet doðe strahota.
