1Tada odgovori Elifas Temanac i reèe:
2Ako ti progovorimo, da ti neæe biti dosadno? ali ko bi se mogao uzdržati da ne govori?
3Gle, uèio si mnoge, i ruke iznemogle krijepio si;
4Rijeèi su tvoje podizale onoga koji padaše, i utvrðivao si koljena koja klecahu.
5A sada kad doðe na tebe, klonuo si; kad se tebe dotaèe, smeo si se.
6Nije li pobožnost tvoja bila uzdanje tvoje? i dobrota putova tvojih nadanje tvoje?
7Opomeni se, ko je prav poginuo, i gdje su pravedni istrijebljeni?
8Kako sam ja vidio, koji oru muku i siju nevolju, to i žanju.
9Od dihanja Božijega ginu, i od daha nozdara njegovijeh nestaje ih.
10Rika lavu, i glas ljutom lavu i zubi laviæima satiru se.
11Lav gine nemajuæi lova, i laviæi rasipaju se.
12Još doðe tajno do mene rijeè, i uho moje doèu je malo.
13U mislima o noænijem utvarama, kad tvrd san pada na ljude,
14Strah poduze me i drhat, od kojega ustreptaše sve kosti moje,
15I duh proðe ispred mene, i dlake na tijelu mojem nakostriješiše se.
16Stade, ali mu ne poznah lica; prilika bijaše pred oèima mojima, i muèeæi èuh glas:
17Eda li je èovjek pravedniji od Boga? eda li je èovjek èistiji od tvorca svojega?
18Gle, slugama svojim ne vjeruje, i u anðela svojih nalazi nedostataka;
19Akamoli u onijeh koji stoje u kuæama zemljanijem, kojima je temelj na prahu i satiru se brže nego moljac.
20Od jutra do veèera satru se, i nestane ih navijek da niko i ne opazi.
21Slava njihova ne prolazi li s njima? Umiru, ali ne u mudrosti.
