1I Jov nastavi besjedu svoju i reèe:
2Tako da je živ Bog, koji je odbacio parbu moju, i svemoguæi, koji je ojadio dušu moju,
3Dok je duša moja u meni, i duh Božji u nozdrvama mojim,
4Neæe usne moje govoriti bezakonja, niti æe jezik moj izricati prijevare.
5Ne dao Bog da pristanem da imate pravo; dokle dišem, neæu otstupiti od svoje dobrote.
6Držaæu se pravde svoje, niti æu je ostaviti; neæe me prekoriti srce moje dokle sam živ.
7Neprijatelj moj biæe kao bezbožnik, i koji ustaje na me, kao bezakonik.
8Jer kako je nadanje licemjeru, kad se lakomi a Bog æe išèupati dušu njegovu?
9Hoæe li Bog uslišiti viku njegovu kad na nj doðe nevolja?
10Hoæe li se svemoguæemu radovati? hoæe li prizivati Boga u svako vrijeme?
11Uèim vas ruci Božjoj, i kako je u svemoguæega ne tajim.
12Eto, vi svi vidite, zašto dakle jednako govorite zaludne stvari?
13To je dio èovjeku bezbožnom od Boga, i našljedstvo koje primaju nasilnici od svemoguæega.
14Ako mu se množe sinovi, množe se za maè, i natražje njegovo neæe se nasititi hljeba.
15Koji ostanu iza njega, na smrti æe biti pogrebeni, i udovice njihove neæe plakati.
16Ako nakupi srebra kao praha, i nabavi haljina kao blata,
17Što nabavi, obuæi æe pravednik, i srebro æe dijeliti bezazleni.
18Gradi sebi kuæu kao moljac, i kao kolibu koju naèini èuvar.
19Bogat æe umrijeti a neæe biti pribran; otvoriæe oèi a nièega neæe biti.
20Stignuæe ga strahote kao vode; noæu æe ga odnijeti oluja.
21Uzeæe ga vjetar istoèni, i otiæi æe; vihor æe ga odnijeti s mjesta njegova.
22To æe Bog pustiti na nj, i neæe ga žaliti; on æe jednako bježati od ruke njegove.
23Drugi æe pljeskati rukama za njim, i zviždaæe za njim s mjesta njegova.
