1A Jov odgovori i reèe:
2Još je tužnjava moja odmet? a nevolja je moja teža od uzdaha mojih.
3O kad bih znao kako bih našao Boga! da otidem do prijestola njegova,
4Da razložim pred njim parbu svoju, i usta svoja napunim razloga,
5Da znam šta bi mi odgovorio, i razumijem šta bi mi rekao.
6Bi li se prema velikoj sili svojoj preo sa mnom? Ne; nego bi mi pomogao.
7Ondje bi se pravedan èovjek mogao pravdati s njim, i oslobodio bih se zasvagda od svoga sudije.
8Gle, ako poðem naprijed, nema ga; ako li natrag, ne nahodim ga;
9Ako nalijevo radi, ne vidim ga; ako nadesno, zaklonio se, ne mogu ga vidjeti.
10Ali on zna put moj; kad me okuša, izaæi æu kao zlato.
11Po stopama je njegovijem stupala noga moja; puta njegova držao sam se, i ne zaðoh.
12Od zapovijesti usta njegovijeh nijesam otstupao; èuvao sam rijeèi usta njegovijeh više nego svoj užitak.
13Ali kad on što naumi, ko æe ga odvratiti? što duša njegova zaželi, ono èini.
14I izvršiæe što je naumio za me; i toga ima u njega mnogo.
15Zato sam se uplašio od njega; i kad to mislim, strah me je od njega.
16Bog je rastopio srce moje, svemoguæi me je uplašio.
17Što ne pogiboh prije mraka? i što ne sakri mrak ispred mene?
