1I od toga drkæe srce moje, i otskaèe sa svojega mjesta.
2Slušajte dobro gromovni glas njegov i govor što izlazi iz usta njegovijeh.
3Pod sva nebesa pušta ga, i svjetlost svoju do krajeva zemaljskih.
4Za njom rièe grom, grmi glasom velièanstva svojega, niti što odgaða kad se èuje glas njegov.
5Divno Bog grmi glasom svojim, èini stvari velike, da ih ne možemo razumjeti.
6Govori snijegu: padni na zemlju; i daždu sitnome i daždu silnome.
7Zapeèaæava ruku svakom èovjeku, da pozna sve poslenike svoje.
8Tada zvijer ulazi u jamu, i ostaje na svojoj loži.
9S juga dolazi oluja, i sa sjevera zima.
10Od dihanja Božijega postaje led, i široke vode stiskuju se.
11I da se natapa zemlja, natjeruje oblak, i rasipa oblak svjetlošæu svojom.
12I on se obræe i tamo i amo po volji njegovoj da èini sve što mu zapovjedi po vasiljenoj.
13Èini da se naðe ili za kar ili za zemlju ili za dobroèinstvo.
14Èuj to, Jove, stani i gledaj èudesa Božija.
15Znaš li kako ih Bog ureðuje i kako sija svjetlošæu iz oblaka svojega?
16Znaš li kako vise oblaci? Znaš li èudesa onoga koji je savršen u svakom znanju?
17Kako ti se haljine ugriju kad umiri zemlju od juga?
18Jesi li ti s njim razapinjao nebesa, koja stoje tvrdo kao saliveno ogledalo?
19Nauèi nas šta æemo mu reæi; ne možemo od tame govoriti po redu.
20Hoæe li mu ko pripovjediti što bih ja govorio? Ako li bi ko govorio, zaista, bio bih proždrt.
21Ali sada ne mogu ljudi gledati u svjetlost kad sjaje na nebu, pošto vjetar proðe i oèisti ga;
22Sa sjevera dolazi kao zlato; ali je u Bogu strašnija slava.
23Svemoguæ je, ne možemo ga stignuti; velike je sile, ali sudom i velikom pravdom nikoga ne muèi.
24Zato ga se boje ljudi: ne može ga vidjeti nikakav mudarac.
