1Još nastavi Jov besjedu svoju i reèe:
2O da bih bio kao preðašnjih mjeseca, kao onijeh dana kad me Bog èuvaše,
3Kad svijetljaše svijeæom svojom nad glavom mojom, i pri vidjelu njegovu hoðah po mraku,
4Kako bijah za mladosti svoje, kad tajna Božija bijaše u šatoru mom,
5Kad još bijaše svemoguæi sa mnom, i djeca moja oko mene,
6Kad se trag moj oblivaše maslom, i stijena mi toèaše ulje potocima,
7Kad izlažah na vrata kroz grad, i na ulici namještah sebi stolicu:
8Mladiæi videæi me uklanjahu se, a starci ustajahu i stajahu,
9Knezovi prestajahu govoriti i metahu ruku na usta svoja,
10Upravitelji ustezahu glas svoj i jezik im prianjaše za grlo.
11Jer koje me uho èujaše, nazivaše me blaženijem; i koje me oko viðaše, svjedoèaše mi
12Da izbavljam siromaha koji vièe, i sirotu i koji nema nikoga da mu pomože;
13Blagoslov onoga koji propadaše dolažaše na me, i udovici srce raspijevah;
14U pravdu se oblaèih i ona mi bijaše odijelo, kao plašt i kao vijenac bijaše mi sud moj.
15Oko bijah slijepcu i noga hromu.
16Otac bijah ubogima, i razbirah za raspru za koju ne znah.
17I razbijah kutnjake nepravedniku, i iz zuba mu istrzah grabež.
18Zato govorah: u svojem æu gnijezdu umrijeti, i biæe mi dana kao pijeska.
19Korijen moj pružaše se kraj vode, rosa bivaše po svu noæ na mojim granama.
20Slava moja pomlaðivaše se u mene, i luk moj u ruci mojoj ponavljaše se.
21Slušahu me i èekahu, i muèahu na moj svjet.
22Poslije mojih rijeèi niko ne pogovaraše, tako ih natapaše besjeda moja.
23Jer me èekahu kao dažd, i usta svoja otvorahu kao na pozni dažd.
24Kad bih se nasmijao na njih, ne vjerovahu, i sjajnosti lica mojega ne razgonjahu.
25Kad bih otišao k njima, sjedah u zaèelje, i bijah kao car u vojsci, kad tješi žalosne.
