1Zovi; hoæe li ti se ko odazvati? i komu æeš se izmeðu svetijeh obratiti?
2Doista bezumnoga ubija gnjev, i ludoga usmræuje srdnja.
3Ja vidjeh bezumnika gdje se ukorijenio; ali odmah prokleh stan njegov.
4Sinovi su njegovi daleko od spasenja i satiru se na vratima a nema ko da izbavi.
5Ljetinu njegovu jede gladni i ispred trnja kupi je, i lupež ždere blago njihovo.
6Jer muka ne izlazi iz praha niti nevolja iz zemlje nièe.
7Nego se èovjek raða na nevolju, kao što iskre iz ugljevlja uzlijeæu u vis.
8Ali ja bih Boga tražio, i pred Boga bih iznio stvar svoju,
9Koji èini stvari velike i neispitljive, divne, kojima nema broja;
10Koji spušta dažd na zemlju i šalje vodu na polja;
11Koji podiže ponižene, i žalosne uzvišuje k spasenju;
12Koji rasipa misli lukavijeh da ruke njihove ne svrše ništa;
13Koji hvata mudre u njihovu lukavstvu, i namjeru opakih obara;
14Danju nailaze na mrak, i u podne pipaju kao po noæi.
15On izbavlja ubogoga od maèa, od usta njihovijeh i od ruke silnoga.
16Tako ima nadanja siromahu, a zloæa zatiskuje usta svoja.
17Gle, blago èovjeku koga Bog kara; i zato ne odbacuj karanja svemoguæega.
18Jer on zadaje rane, i zavija; on udara, i ruke njegove iscjeljuju.
19Iz šest nevolja izbaviæe te; ni u sedmoj neæe te se zlo dotaæi.
20U gladi izbaviæe te od smrti i u ratu od maèa.
21Kad jezik šiba, biæeš sakriven, niti æeš se bojati pustoši kad doðe.
22Smijaæeš se pustoši i gladi, niti æeš se bojati zvijerja zemaljskoga.
23Jer æeš s kamenjem poljskim biti u vjeri, i zvijerje æe poljsko biti u miru s tobom.
24I vidjeæeš da je mir u šatoru tvom, kuæiæeš kuæu svoju i neæeš se prevariti.
25Vidjeæeš kako æe ti se umnožiti sjeme tvoje, i porod æe tvoj biti kao trava na zemlji.
26Star æeš otiæi u grob kao što se žito snosi u stog u svoje vrijeme.
27Eto, razgledasmo to, tako je; poslušaj i razumij.
