1A Jov odgovori i reèe:
2Zaista, znam da je tako; jer kako bi mogao èovjek biti prav pred Bogom?
3Ako bi se htio preti s njim, ne bi mu mogao odgovoriti od tisuæe na jednu.
4Mudar je srcem i jak snagom; ko se je opro njemu i bio sreæan?
5On premješta gore, da niko i ne opazi; prevraæa ih u gnjevu svom;
6On kreæe zemlju s mjesta njezina da joj se stupovi drmaju;
7On kad zaprijeti suncu, ne izlazi; on zapeèaæava zvijezde;
8On razapinje nebo sam, i gazi po valima morskim;
9On je naèinio zvijezde kola i štape i vlašiæe i druge jugu u dnu;
10On èini stvari velike i neispitljive i divne, kojima nema broja.
11Gle, ide mimo mene, a ja ne vidim; proðe, a ja ga ne opazim.
12Gle, kad uhvati, ko æe ga nagnati da vrati? ko æe mu kazati: šta radiš?
13Bog ne usteže gnjeva svojega, padaju poda nj oholi pomoænici.
14A kako bih mu ja odgovarao i birao rijeèi protiv njega?
15Da sam i prav, neæu mu se odgovoriti, valja da se molim sudiji svojemu.
16Da ga zovem i da mi se odzove, još ne mogu vjerovati da je èuo glas moj.
17Jer me je vihorom satro i zadao mi mnogo rana ni za što.
18Ne da mi da odahnem, nego me siti grèinama.
19Ako je na silu, gle, on je najsilniji; ako na sud, ko æe mi svjedoèiti?
20Da se pravdam, moja æe me usta osuditi; da sam dobar, pokazaæe da sam nevaljao.
21Ako sam dobar, neæu znati za to; omrzao mi je život moj.
22Svejedno je; zato rekoh: i dobroga i bezbožnoga on potire.
23Kad bi još ubio biè najedanput! ali se smije iskušavanju pravijeh.
24Zemlja se daje u ruke bezbožniku; lice sudija njezinijeh zaklanja; ako ne on, da ko?
25Ali dani moji biše brži od glasnika; pobjegoše, ne vidješe dobra.
26Proðoše kao brze laðe, kao orao kad leti na hranu.
27Ako reèem: zaboraviæu tužnjavu svoju, ostaviæu gnjev svoj i okrijepiæu se;
28Strah me je od svijeh muka mojih, znam da me neæeš opravdati.
29Biæu kriv; zašto bih se muèio uzalud?
30Da se izmijem vodom šnježanicom, i da oèistim sapunom ruke svoje,
31Tada æeš me zamoèiti u jamu da se gade na me moje haljine.
32Jer nije èovjek kao ja da mu odgovaram, da idem s njim na sud;
33Niti ima meðu nama kmeta da bi stavio ruku svoju meðu nas dvojicu.
34Neka odmakne od mene prut svoj, i strah njegov neka me ne straši;
35Tada æu govoriti, i neæu ga se bojati; jer ovako ne znam za sebe.
