1I odgovarajuæi Isus opet reèe im u prièama govoreæi:
2Carstvo je nebesko kao èovjek car koji naèini svadbu sinu svojemu.
3I posla sluge svoje da zovu zvanice na svadbu; i ne htješe doæi.
4Opet posla druge sluge govoreæi: kažite zvanicama: evo sam objed svoj ugotovio, junci moji i hranjenici poklani su, i sve je gotovo; doðite na svadbu.
5A oni ne marivši otidoše ovaj u polje svoje, a ovaj k trgovini svojoj.
6A ostali uhvatiše sluge njegove, izružiše ih, i pobiše ih.
7A kad to èu car onaj, razgnjevi se i poslavši vojsku svoju pogubi krvnike one, i grad njihov zapali.
8Tada reèe slugama svojima: svadba je dakle gotova, a zvanice ne biše dostojne.
9Idite dakle na raskršæa i koga god naðete, dozovite na svadbu.
10I izišavši sluge one na raskršæa sabraše sve koje naðoše, zle i dobre; i stolovi napuniše se gostiju.
11Izišavši pak car da vidi goste ugleda ondje èovjeka neobuèena u svadbeno ruho.
12I reèe mu: prijatelju! kako si došao amo bez svadbenoga ruha? a on oæutje.
13Tada reèe car slugama: svežite mu ruke i noge, pa ga uzmite te bacite u tamu najkrajnju; ondje æe biti plaè i škrgut zuba.
14Jer su mnogi zvani, ali je malo izbranijeh.
15Tada otidoše fariseji i naèiniše vijeæu kako bi ga uhvatili u rijeèi.
16I poslaše k njemu uèenike svoje s Irodovcima, te rekoše: uèitelju! znamo da si istinit, i putu Božijemu zaista uèiš, i ne mariš ni za koga, jer ne gledaš ko je ko.
17Kaži nam dakle šta misliš ti? treba li dati haraè æesaru ili ne?
18Razumjevši Isus lukavstvo njihovo reèe: što me kušate, licemjeri?
19Pokažite mi novac haraèki. A oni donesoše mu novac.
20I reèe im: èij je obraz ovaj i natpis?
21I rekoše mu: æesarev. Tada reèe im: podajte dakle æesarevo æesaru, i Božije Bogu.
22I èuvši diviše se, i ostavivši ga otidoše.
23Taj dan pristupiše k njemu sadukeji koji govore da nema vaskrsenija, i upitaše ga
24Govoreæi: uèitelju! Mojsije reèe: ako ko umre bez djece, da uzme brat njegov ženu njegovu i da podigne sjeme bratu svojemu.
25U nas bješe sedam braæe; i prvi oženivši se umrije, i ne imavši poroda ostavi ženu svoju bratu svojemu.
26A tako i drugi, i treæi, tja do sedmoga.
27A poslije sviju umrije i žena.
28O vaskrseniju dakle koga æe od sedmorice biti žena? jer je za svima bila.
29A Isus odgovarajuæi reèe im: varate se, ne znajuæi pisma ni sile Božije.
30Jer o vaskrseniju niti æe se ženiti ni udavati; nego su kao anðeli Božiji na nebu.
31A za vaskrsenije mrtvijeh nijeste li èitali što vam je rekao Bog govoreæi:
32Ja sam Bog Avraamov, i Bog Isakov, i Bog Jakovljev? Nije Bog Bog mrtvijeh, nego živijeh.
33I èuvši narod divljaše se nauci njegovoj.
34A fariseji èuvši da posrami sadukeje sabraše se zajedno.
35I upita jedan od njih zakonik kušajuæi ga i govoreæi:
36Uèitelju! koja je zapovijest najveæa u zakonu?
37A Isus reèe mu: ljubi Gospoda Boga svojega svijem srcem svojijem, i svom dušom svojom, i svom misli svojom.
38Ovo je prva i najveæa zapovijest.
39A druga je kao i ova: ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe.
40O ovima dvjema zapovijestima visi sav zakon i proroci.
41A kad se sabraše fariseji, upita ih Isus
42Govoreæi: šta mislite za Hrista, èij je sin? Rekoše mu: Davidov.
43Reèe im: kako dakle David njega duhom naziva Gospodom govoreæi:
44Reèe Gospod Gospodu mojemu: sjedi meni s desne strane, dok položim neprijatelje tvoje podnožje nogama tvojima?
45Kad dakle David naziva njega Gospodom, kako mu je sin?
46I niko mu ne mogaše odgovoriti rijeèi; niti smijaše ko od toga dana da ga zapita više.
