1I onaj dan izišavši Isus iz kuæe sjeðaše kod mora.
2I sabraše se oko njega ljudi mnogi, tako da mora uæi u laðu i sjesti; a narod sav stajaše po brijegu.
3I on im kaziva mnogo u prièama govoreæi: gle, iziðe sijaè da sije.
4I kad sijaše, jedna zrna padoše kraj puta, i doðoše ptice i pozobaše ih;
5A druga padoše na kamenita mjesta, gdje ne bijaše mnogo zemlje, i odmah iznikoše; jer ne bijaše u dubinu zemlje.
6I kad obasja sunce, povenuše, i buduæi da nemahu žila, posahnuše.
7A druga padoše u trnje, i naraste trnje, i podavi ih.
8A druga padoše na zemlju dobru, i donošahu rod, jedno po sto, a jedno po šeset, a jedno po trideset.
9Ko ima uši da èuje neka èuje.
10I pristupivši uèenici rekoše mu: zašto im govoriš u prièama?
11A on odgovarajuæi reèe im: vama je dano da znate tajne carstva nebeskoga, a njima nije dano.
12Jer ko ima, daæe mu se, i preteæi æe mu; a koji nema, uzeæe mu se i ono što ima.
13Zato im govorim u prièama, jer gledajuæi ne vide, i èujuæi ne èuju niti razumiju.
14I zbiva se na njima proroštvo Isaijno, koje govori: ušima æete èuti, i neæete razumjeti; i oèima æete gledati, i neæete vidjeti.
15Jer je odrvenilo srce ovijeh ljudi, i ušima teško èuju, i oèi su svoje zatvorili da kako ne vide oèima, i ušima ne èuju, i srcem ne razumiju, i ne obrate se da ih iscijelim.
16A blago vašijem oèima što vide, i ušima vašijem što èuju.
17Jer vam kažem zaista da su mnogi proroci i pravednici željeli vidjeti što vi vidite, i ne vidješe; i èuti što vi èujete, i ne èuše.
18Vi pak èujte prièu o sijaèu:
19Svakome koji sluša rijeè o carstvu i ne razumije, dolazi neèastivi i krade posijano u srcu njegovom: to je oko puta posijano.
20A na kamenu posijano to je koji sluša rijeè i odmah s radosti primi je,
21Ali nema korijena u sebi, nego je nepostojan, pa kad bude do nevolje ili ga potjeraju rijeèi radi, odmah udari natrag.
22A posijano u trnju to je koji sluša rijeè, no briga ovoga svijeta i prijevara bogatstva zaguše rijeè, i bez roda ostane.
23A posijano na dobroj zemlji to je koji sluša rijeè i razumije, koji dakle i rod raða, i donosi jedan po sto, a jedan po šeset, a jedan po trideset.
24Drugu prièu kaza im govoreæi: carstvo je nebesko kao èovjek koji posija dobro sjeme u polju svojemu,
25A kad ljudi pospaše, doðe njegov neprijatelj i posija kukolj po pšenici, pa otide.
26A kad nièe usjev i rod donese, onda se pokaza kukolj.
27Tada doðoše sluge domaæinove i rekoše mu: gospodaru! nijesi li ti dobro sjeme sijao na svojoj njivi? Otkuda dakle kukolj?
28A on reèe im: neprijatelj èovjek to uèini. A sluge rekoše mu: hoæeš li dakle da idemo da ga poèupamo?
29A on reèe: ne; da ne bi èupajuæi kukolj poèupali zajedno s njime pšenicu.
30Ostavite neka raste oboje zajedno do žetve; i u vrijeme žetve reæi æu žeteocima: saberite najprije kukolj, i svežite ga u snoplje da ga sažežem; a pšenicu svezite u žitnicu moju.
31Drugu prièu kaza im govoreæi: carstvo je nebesko kao zrno gorušièno koje uzme èovjek i posije na njivi svojoj,
32Koje je istina najmanje od sviju sjemena, ali kad uzraste, veæe je od svega povræa, i bude drvo da ptice nebeske dolaze, i sjedaju na njegovijem granama.
33Drugu prièu kaza im: carstvo je nebesko kao kvasac koji uzme žena i metne u tri kopanje brašna dok sve ne uskisne.
34Sve ovo u prièama govori Isus ljudima, i bez prièe ništa ne govoraše im:
35Da se zbude što je rekao prorok govoreæi: otvoriæu u prièama usta svoja, kazaæu sakriveno od postanja svijeta.
36Tada ostavi Isus ljude, i doðe u kuæu. I pristupiše k njemu uèenici njegovi govoreæi: kaži nam prièu o kukolju na njivi.
37A on odgovarajuæi reèe im: koji sije dobro sjeme ono je sin èovjeèij;
38A njiva je svijet; a dobro sjeme sinovi su carstva, a kukolj sinovi su zla;
39A neprijatelj koji ga je posijao jest ðavo; a žetva je pošljedak ovoga vijeka; a žeteoci su anðeli.
40Kako što se dakle kukolj sabira, i ognjem sažiže, tako æe biti na pošljetku ovoga vijeka.
41Poslaæe sin èovjeèij anðele svoje, i sabraæe iz carstva njegova sve sablazni i koji èine bezakonje.
42I baciæe ih u peæ ognjenu: ondje æe biti plaè i škrgut zuba.
43Tada æe se pravednici zasjati kao sunce u carstvu oca svojega. Ko ima uši da èuje neka èuje.
44Još je carstvo nebesko kao blago sakriveno u polju, koje našavši èovjek sakri i od radosti zato otide i sve što ima prodade i kupi polje ono.
45Još je carstvo nebesko kao èovjek trgovac koji traži dobra bisera,
46Pa kad naðe jedno mnogocjeno zrno bisera, otide i prodade sve što imaše i kupi ga.
47Još je carstvo nebesko kao mreža koja se baci u more i zagrabi od svake ruke ribe;
48Koja kad se napuni, izvukoše je na kraj, i sjedavši, izbraše dobre u sudove, a zle baciše napolje.
49Tako æe biti na pošljetku vijeka: iziæi æe anðeli i odluèiæe zle od pravednijeh.
50I baciæe ih u peæ ognjenu: ondje æe biti plaè i škrgut zuba.
51Reèe im Isus: razumjeste li ovo? Rekoše mu: da, Gospode.
52A on im reèe: zato je svaki književnik koji se nauèio carstvu nebeskome kao domaæin koji iznosi iz klijeti svoje novo i staro.
53I kad svrši Isus prièe ove, otide odande.
54I došavši na postojbinu svoju, uèaše ih po zbornicama njihovijem tako da mu se divljahu, i govorahu: otkud ovome premudrost ova i moæi?
55Nije li ovo drvodjeljin sin? ne zove li se mati njegova Marija, i braæa njegova Jakov, i Josija, i Simon, i Juda?
56I sestre njegove nijesu li sve kod nas? Otkud njemu ovo sve?
57I sablažnjavahu se o njega. A Isus reèe im: nema proroka bez èasti osim na postojbini svojoj i u domu svojemu.
58I ne stvori ondje èudesa mnogijeh za nevjerstvo njihovo.
