1Gospode! èuj molitvu moju, i vika moja nek izaðe preda te.
2Nemoj odvratiti lica svojega od mene; u dan kad sam u nevolji prigni k meni uho svoje, u dan kad te prizivam, pohitaj, usliši me.
3Jer proðoše kao dim dani moji, kosti moje kao topionica ogorješe.
4Pokošeno je kao trava i posahlo srce moje, da zaboravih jesti hljeb svoj.
5Od uzdisanja mojega prionu kost moja za meso moje.
6Postadoh kao gem u pustinji; ja sam kao sova na zidinama.
7Ne spavam, i sjedim kao ptica bez druga na krovu.
8Svaki dan ruže me neprijatelji moji, i koji su se pomamili na mene, mnom se uklinju.
9Jedem pepeo kao hljeb, i piæe svoje rastvaram suzama
10Od gnjeva tvojega i srdnje tvoje; jer podigavši me bacio si me.
11Dani su moji kao sjen, koji prolazi, i ja kao trava osuših se.
12A ti, Gospode, ostaješ dovijeka, i spomen tvoj od koljena do koljena.
13Ti æeš ustati, smilovaæeš se na Sion, jer je vrijeme smilovati se na nj, jer je došlo vrijeme;
14Jer slugama tvojim omilje i kamenje njegovo, i prah njegov žale.
15Tada æe se neznabošci bojati imena Gospodnjega, i svi carevi zemaljski slave njegove;
16Jer æe Gospod sazidati Sion, i javiti se u slavi svojoj;
17Pogledaæe na molitvu onijeh koji nemaju pomoæi, i neæe se oglušiti molbe njihove.
18Napisaæe se ovo potonjemu rodu, i narod nanovo stvoren hvaliæe Gospoda,
19Što je prinikao sa svete visine svoje, Gospod pogledao s neba na zemlju,
20Da èuje uzdisanje sužnjevo, i odriješi sinove smrtne;
21Da bi kazivali na Sionu ime Gospodnje i hvalu njegovu u Jerusalimu,
22Kad se skupe narodi i carstva da služe Gospodu.
23Strošio je na putu krjepost moju, skratio dane moje.
24Rekoh: Bože moj! nemoj me uzeti u polovini dana mojih. Tvoje su godine od koljena do koljena.
25Davno si postavio zemlju, i nebesa su djelo ruku tvojih.
26To æe proæi, a ti æeš ostati; sve æe to kao haljina ovetšati, kao haljinu promijeniæeš ih i promijeniæe se.
27Ali ti si taj isti i godine tvoje neæe isteæi.
28Sinovi æe sluga tvojih živjeti, i sjeme æe se njihovo utvrditi pred licem tvojim.
