1Hvalim te, Gospode, iz svega srca svojega, kazujem sva èudesa tvoja.
2Radujem se i veselim se o tebi, pjevam imenu tvojemu, višnji!
3Neprijatelji se moji vratiše natrag, spotakoše se i nesta ih ispred lica tvojega;
4Jer si svršio sud moj i odbranio me; sio si na prijesto, sudija pravedni.
5Rasrdio si se na narode i ubio bezbožnika, ime si im zatro dovijeka, zasvagda.
6Neprijatelju nesta maèeva sasvijem; gradove ti si razvalio; pogibe spomen njihov.
7Ali Gospod uvijek živi; spremio je za sud prijesto svoj.
8On æe suditi vasionome svijetu po pravdi, usudiæe narodima pravo.
9Gospod je utoèište ubogome, utoèište u nevolji.
10U tebe se uzdaju koji znaju ime tvoje, jer ne ostavljaš onijeh koji te traže, Gospode!
11Pojte Gospodu, koji živi na Sionu; kazujte narodu djela njegova;
12Jer on osveæuje krv, pamti je; ne zaboravlja jauka nevoljnijeh.
13Smiluj se na me, Gospode; pogledaj kako stradam od neprijatelja svojih, ti, koji me podižeš od vrata smrtnijeh,
14Da bih kazivao sve hvale tvoje na vratima kæeri Sionove, i slavio spasenje tvoje.
15Popadaše narodi u jamu, koju su iskopali; u zamku, koju su sami namjestili, uhvati se noga njihova.
16Poznaše Gospoda; on je sudio; u djela ruku svojih zaplete se bezbožnik.
17Vratiæe se u pakao bezbožnici, svi narodi koji zaboravljaju Boga;
18Jer neæe svagda biti zaboravljen ubogi, i nada nevoljnicima neæe nigda poginuti.
19Ustani, Gospode, da se ne posili èovjek, i da prime narodi sud pred tobom.
20Pusti, Gospode, strah na njih; neka poznadu narodi da su ljudi.
