1Aleluja! Hvalite Jahvu jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova!
2Tko će izreć' djela moći Jahvine, tko li mu iskazat' sve pohvale?
3Blaženi što drže naredbe njegove i čine pravo u svako doba!
4Sjeti me se, Jahve, po dobroti prema svome puku, pohodi me spasenjem svojim
5da uživam sreću izabranih tvojih, da se radujem radosti naroda tvoga, da tvojom se baštinom ponosim.
6Zgriješismo kao oci naši, činismo bezakonje, bezbožno radismo.
7Oci naši u Egiptu, nehajni za čudesa tvoja, ne spominjahu se velike ljubavi tvoje, već na Svevišnjeg digoše se na Crvenom moru.
8Al' on ih izbavi rad' imena svoga da pokaže silu svoju.
9Zapovjedi Crvenome moru, i presahnu ono, provede ih izmed valÄa kao kroz pustinju.
10Iz ruku mrzitelja njih izbavi, oslobodi iz ruku dušmana.
11I prekriše vode neprijatelje njine, ne ostade nijednoga od njih.
12Vjerovahu riječima njegovim i hvale mu pjevahu.
13Zaboraviše brzo djela njegova, ne uzdaše se u volju njegovu.
14Pohlepi se daše u pustinji, iskušavahu Boga u samoći.
15I dade im što iskahu, al' u duše njine on groznicu posla.
16Zavidješe tada Mojsiju u taboru, Aronu, kog posveti Jahve.
17Otvori se zemlja, Datana proždrije, Abiramovo pokri mnoštvo.
18Oganj pade na sve mnoštvo njino i zlotvore plamen sažga.
19Načiniše tele na Horebu, klanjahu se liku od zlata slivenu.
20Zamijeniše Slavu svoju likom bika što proždire travu.
21Zaboraviše Boga, koji ih izbavi u Egiptu znamenja čineći
22i čudesa u Kamovoj zemlji i strahote na Crvenome moru.
23Već namisli da ih satre, al' Mojsije, izabranik njegov, zauze se za njih da srdžbu mu odvrati, te ih ne uništi.
24Prezreše oni zemlju željkovanu ne vjerujuć' njegovoj riječi.
25Mrmljahu pod šatorima svojim, ne poslušaše glasa Jahvina.
26Zakle se tada podignutom rukom: sve će ih pokosit' u pustinji,
27potomstvo njino međ' narode razbacat', njih razasut' po zemljama.
28Posvetiše se Baal Peoru i jedoše žrtve bogova mrtvih.
29Razjariše ga nedjelima svojim, i on na njih pošast baci.
30Al' se Pinhas diže, sud izvrši i pošasti nesta tada.
31U zasluge to mu uđe u sva pokoljenja dovijeka.
32Razjariše ga opet kraj voda meripskih, i Mojsija zlo pogodi zbog njih,
33jer mu duh već ogorčiše, nesmotrenu riječ izusti.
34I ne istrijebiše naroda za koje im Jahve bješe naredio.
35S poganima miješahu se, naučiše djela njina.
36Štovahu likove njihove, koji im postaše zamka.
37Žrtvovahu sinove svoje i svoje kćeri zlodusima.
38Prolijevahu krv nevinu, krv sinova i kćeri svojih, koje žrtvovahu likovima kanaanskim. Zemlja bješe krvlju okaljana,
39djelima se svojim uprljaše, učiniše preljub svojim nedjelima.
40Na svoj narod Jahve srdžbom planu, zgadi mu se njegova baština.
41Predade ih u ruke pogana te vladahu njima mrzitelji njini.
42Mučili ih neprijatelji i tlačili rukom svojom.
43Prečesto ih izbavljaše, al' ga razjariše naumima svojim: pokošeni bjehu za bezakonja svoja.
44On pogleda opet na nevolju njinu kad njihove molitve začu
45i sjeti se svog Saveza s njima, sažali se na njih u velikom milosrđu svome.
46Učini da nađu milost u onih što ih bjehu zarobili.
47Spasi nas, Jahve, Bože naš, i saberi nas od bezbožnih naroda da slavimo tvoje sveto ime, da se tvojom slavom ponosimo.
48Blagoslovljen Jahve, Bog Izraelov, od vijeka dovijeka! I sav narod neka kaže: “Amen! Aleluja!”
