1Zborovođi. Jedutunu. Psalam. Davidov.
2Odlučio sam: “Čuvat ću put svoj da ne zgriješim jezikom; usta ću svoja zauzdati dokle god preda mnom bude bezbožnik.”
3Zamukoh, zanijemjeh, glasa ne puštah, ali uzalud - bol mi postade gorča.
4U meni srce je gorjelo, na samu pomisao buknuo bi oganj; tad progovorih svojim jezikom:
5“Objavi mi, Jahve, moj svršetak i kolika je mjera mojih dana, da znam kako sam ništavan.
6Evo, pedljem si mi dane izmjerio, život moj je kao ništa pred tobom: tek dašak je svaki čovjek.
7Poput sjene čovjek prolazi tek dašak je sve bogatstvo njegovo: zgrće, a ne zna tko će ga pokupiti.”
8A sada, čemu da se nadam, Gospode? Sva je nada moja u tebi!
9Izbavi me svih mojih bezakonja, ne daj da ruglo budem luđaku!
10Šutim i usta ne otvaram, jer tako si ti učinio.
11Bič svoj otkloni od mene, jer izdišem pod težinom ruke tvoje.
12Ti kaznama popravljaš čovjeka i sve mu najdraže kao moljac rastačeš: tek dašak je svaki čovjek.
13Čuj, o Jahve, molitvu moju, vapaje mi poslušaj, na suze se moje ne ogluši! Jer u tebe ja sam došljak, pridošlica kao svi oci moji.
14Odvrati pogled od mene, da odahnem prije nego odem i više ne budem!
