1Job progovori i reče:
2“Uistinu, vi ste cvijet naroda, sa vama će izumrijeti mudrost.
3Al' i ja znam k'o i vi misliti, ni u čemu od vas gori nisam: tko za stvari takve ne bi znao?
4Prijateljima sam svojim ja na podsmijeh što zazivam Boga da mi odgovori! Na podsmijeh ja sam - pravednik neporočan!
5Prezirat' je nesretnika - sretni misle, udariti treba onog što posrće!
6Dotle su na miru šatori pljačkaša, izazivači Boga žive bezbrižno kao da Boga u šaci svojoj drže!
7Ali pitaj zvijeri, i poučit će te; ptice nebeske pitaj, i razjasnit će ti.
8Gušteri zemlje to će ti protumačit', ribe u moru ispripovjedit će ti.
9Od stvorenja sviju, koje ne bi znalo da je sve to Božja ruka učinila?!
10U ruci mu leži život svakog bića i dah životvorni svakog ljudskog tijela.
11Zar uhom mi ne sudimo besjedu k'o što kušamo nepcem okus jela?
12Sjedine mudrost donose čovjeku, a s vijekom dugim umnost mu dolazi.
13Ali u Njemu mudrost je i snaga, u Njemu savjet je i sva razumnost.
14Što razgradi, sagradit neće nitko, kog zatvori, nitko ne oslobađa.
15Ustavi li vodu, suša nastaje; pusti li je, svu zemlju ispremetne.
16Jer u njemu je snaga i sva mudrost, njegov je prevareni i varalica.
17On savjetnike lišava razbora, suce pametne udara bezumljem.
18On otpasuje pojas kraljevima i užetom im vezuje bokove.
19On bosonoge tjera svećenike i mogućnike sa vlasti obara.
20On diže riječ iz usta rječitima i starcima pravo rasuđivanje.
21On sasiplje prezir po plemićima i junacima bedra raspasuje.
22On dubinama razotkriva tmine i sjenu smrtnu na svjetlo izvodi.
23On diže narod pa ga uništava, umnoži ga a potom iskorijeni.
24On zaluđuje vladare naroda te po bespuću lutaju pustinjskom
25i pipaju u tmini bez svjetlosti glavinjajući poput pijanaca.
