1Opet vidjeh sve nepravde koje se èine pod suncem, i gle, suze onijeh kojima se èini nepravda, i nemaju ko bi ih potješio ni snage da se izbave iz ruku onijeh koji im èine nepravdu; nemaju nikoga da ih potješi.
2Zato hvalih mrtve koji veæ pomriješe više nego žive koji još žive.
3Ali je bolji i od jednijeh i od drugih onaj koji još nije postao, koji nije vidio zla što biva pod suncem.
4Jer vidjeh svaki trud i svako dobro djelo da od njega biva zavist èovjeku od bližnjega njegova. I to je taština i muka duhu.
5Bezumnik sklapa ruke svoje, i jede svoje tijelo.
6Bolja je jedna grst u miru nego obje grsti s trudom i mukom u duhu.
7Opet vidjeh taštinu pod suncem:
8Ima ko je sam, inokosan, nema ni sina ni brata, i opet nema kraja trudu njegovu, i oèi njegove ne mogu da se nasite bogatstva; a ne misli: za koga se muèim i oduzimam svojoj duši dobra? I to je taština i zao posao.
9Bolje je dvojici nego jednomu, jer imaju dobru dobit od svoga truda.
10Jer ako jedan padne, drugi æe podignuti druga svojega; a teško jednomu! ako padne, nema drugoga da ga podigne.
11Jošte ako dvojica spavaju zajedno, grije jedan drugoga; a jedan kako æe se zgrijati?
12I ako bi ko nadjaèao jednoga, dvojica æe mu odoljeti; i trostruka vrvca ne kida se lako.
13Bolje je dijete ubogo a mudro nego car star a bezuman, koji se veæ ne zna pouèiti.
14Jer jedan izlazi iz tamnice da caruje, a drugi koji se rodi da caruje osiromaši.
15Vidjeh sve žive koji hode pod suncem gdje pristaju za djetetom drugim, koje æe stupiti na njegovo mjesto.
16Nema kraja narodu koji bijaše pred njim, a koji poslije nastanu neæe se radovati njemu. I to je taština i muka duhu.
