1Ima zlo koje vidjeh pod suncem i èesto je meðu ljudima:
2Nekome Bog da bogatstvo i blago i slavu, te duša njegova ima sve što god želi, ali mu ne da Bog da to uživa, nego uživa drugi. To je taština i ljuto zlo.
3Da bi ko rodio sto sinova i živio mnogo godina i dani bi se vijeka njegova veoma namnožili, a duša se njegova ne bi nasitila dobra, te ni pogreba ne bi imao, kažem da je bolje nedonošèe od njega.
4Jer uzalud doðe i u tamu otide i ime mu je tamom pokriveno;
5Ni sunca ne vidje, niti što pozna, a poèiva bolje nego onaj.
6I da bi živio dvije tisuæe godina, a dobra ne bi uživao, ne odlaze li svi na jedno mjesto?
7Sav je trud èovjeèji za usta njegova, ali se ne može nasititi duša njegova.
8Jer šta ima mudri više nego bezumni? šta li siromah, koji se umije vladati meðu živima?
9Bolje je vidjeti oèima negoli željeti; i to je taština i muka duhu.
10Što je ko, davno je tijem nazvan; i zna se da je èovjek i da se ne može suditi s jaèim od sebe.
11Kad dakle ima mnogo stvari koje umnožavaju taštinu, kaka je korist èovjeku?
12Jer ko zna što je dobro èovjeku u životu, za malo dana taštega života njegova, koji mu prolaze kao sjen? ili ko æe kazati èovjeku šta æe biti poslije njega pod suncem?
