Luki 1:38-80

³⁸Nato Marija reče: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” I anđeo otiđe od nje.

³⁹Tih dana usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin.

⁴⁰Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu.

⁴¹Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga

⁴²i povika iz svega glasa: “Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!

⁴³Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?

⁴⁴Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi.

⁴⁵Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!”

⁴⁶Tada Marija reče: “Veliča duša moja Gospodina,

⁴⁷klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju,

⁴⁸što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.

⁴⁹Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo!

⁵⁰Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje.

⁵¹Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene.

⁵²Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne.

⁵³Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne.

⁵⁴Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim:

⁵⁵spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.”

⁵⁶Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.

⁵⁷Elizabeti se međutim navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina.

⁵⁸Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome.

⁵⁹Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca - Zaharija,

⁶⁰no mati se njegova usprotivi: “Nipošto, nego zvat će se Ivan!”

⁶¹Rekoše joj na to: “Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.”

⁶²Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati.

⁶³On zaiska pločicu i napisa “Ivan mu je ime!” Svi se začude,

⁶⁴a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga.

⁶⁵Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji.

⁶⁶I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: “Što li će biti od ovoga djeteta?” Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime.

⁶⁷A Zaharija, otac njegov, napuni se Duha Svetoga i stade prorokovati:

⁶⁸“Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov, što pohodi i otkupi narod svoj!

⁶⁹Podiže nam snagu spasenja u domu Davida, sluge svojega,

⁷⁰kao što obeća na usta svetih proroka svojih odvijeka:

⁷¹spasiti nas od neprijatelja naših i od ruke sviju koji nas mrze;

⁷²iskazati dobrotu ocima našim i sjetiti se svetog Saveza svojega,

⁷³zakletve kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu: da će nam dati

⁷⁴te mu, izbavljeni iz ruku neprijatelja, služimo bez straha

⁷⁵u svetosti i pravednosti pred njim u sve dane svoje.

⁷⁶A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove,

⁷⁷da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu po otpuštenju grijeha njihovih,

⁷⁸darom premilosrdnog srca Boga našega po kojem će nas pohoditi Mlado sunce s visine

⁷⁹da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira.”

⁸⁰Dječak je međutim rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.