Poslovice 1:17-32

¹⁷Jer se uzalud razapinje mreža na oèi svakoj ptici;

¹⁸A oni vrebaju svoju krv i zasjedaju svojoj duši.

¹⁹Taki su putovi svijeh lakomijeh na dobitak, koji uzima dušu svojim gospodarima.

²⁰Premudrost vièe na polju, na ulicama pušta glas svoj;

²¹U najveæoj vrevi vièe, na vratima, u gradu govori svoje besjede:

²²Ludi, dokle æete ljubiti ludost? i potsmjevaèima dokle æe biti mio potsmijeh? i bezumni dokle æe mrziti na znanje?

²³Obratite se na karanje moje; evo, izasuæu vam duh svoj, kazaæu vam rijeèi svoje.

²⁴Što zvah, ali ne htjeste, pružah ruku svoju, ali niko ne mari,

²⁵Nego odbaciste svaki savjet moj, i karanja mojega ne htjeste primiti;

²⁶Zato æu se i ja smijati vašoj nevolji, rugaæu se kad doðe èega se bojite;

²⁷Kad kao pustoš doðe èega se bojite, i pogibao vaša kao oluja kad doðe, kad navali na vas nevolja i muka.

²⁸Tada æe me zvati, ali se neæu odazvati; rano æe tražiti, ali me neæe naæi.

²⁹Jer mrziše na znanje, i straha Gospodnjega ne izabraše;

³⁰Ne pristaše na moj svjet, i preziraše sva karanja moja.

³¹Zato æe jesti plod od putova svojih, i nasitiæe se savjeta svojih.

³²Jer æe lude ubiti mir njihov, i bezumne æe pogubiti sreæa njihova.