Psalmi 139:1-16

¹Gospode! ti me kušaš i znaš.

²Ti znaš kad sjedem i kad ustanem; ti znaš pomisli moje izdaleka;

³Kad hodim i kad se odmaram, ti si oko mene, i sve putove moje vidiš.

⁴Još nema rijeèi na jeziku mom, a ti, Gospode, gle, veæ sve znaš.

⁵Sastrag i sprijed ti si me zaklonio, i stavio na me ruku svoju.

⁶Èudno je za me znanje tvoje, visoko, ne mogu da ga dokuèim.

⁷Kuda bih otišao od duha tvojega, i od lica tvojega kuda bih utekao?

⁸Da izaðem na nebo, ti si ondje. Da siðem u pakao, ondje si.

⁹Da se dignem na krilima od zore, i preselim se na kraj mora:

¹⁰I ondje æe me ruka tvoja voditi, i držati me desnica tvoja.

¹¹Da reèem: da ako me mrak sakrije; ali je i noæ kao vidjelo oko mene.

¹²Ni mrak neæe zamraèiti od tebe, i noæ je svijetla kao dan: mrak je kao vidjelo.

¹³Jer si ti stvorio što je u meni, sastavio si me u utrobi matere moje.

¹⁴Hvalim te, što sam divno sazdan. Divna su djela tvoja, i duša moja to zna dobro.

¹⁵Nijedna se kost moja nije sakrila od tebe, ako i jesam sazdan tajno, otkan u dubini zemaljskoj.

¹⁶Zametak moj vidješe oèi tvoje, u knjizi je tvojoj sve to zapisano, i dani zabilježeni, kad ih još nije bilo nijednoga.