Marku 4

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

11

12

13

14

15

16

¹I opet poèe uèiti kod mora, i skupiše se oko njega ljudi mnogi tako da mora uæi u laðu, i sjediti na moru; a narod sav bijaše na zemlji kraj mora.

²I uèaše ih u prièama mnogo, i govoraše im u nauci svojoj:

³Slušajte: evo iziðe sijaè da sije.

⁴I kad sijaše dogodi se da jedno pade ukraj puta, i doðoše ptice i pozobaše ga.

⁵A drugo pade na kamenito mjesto gdje ne bijaše mnogo zemlje; i odmah iznièe; jer ne bijaše u dubinu zemlje:

⁶A kad obasja sunce, uvenu, i buduæi da nemaše korijena, usahnu.

⁷I drugo pade u trnje; i naraste trnje i udavi ga, i ne donese roda.

⁸I drugo pade na zemlju dobru; i davaše rod koji napredovaše i rastijaše i donošaše po trideset i po šeset i po sto.

⁹I reèe: ko ima uši da èuje neka èuje.

¹⁰A kad osta sam, zapitaše ga koji bijahu s njim i sa dvanaestoricom za ovu prièu.

¹¹I reèe im: vama je dano da znate tajne carstva Božijega, a onima napolju sve u prièama biva;

¹²Da oèima gledaju i da ne vide, i da ušima slušaju i da ne razumiju; da se kako ne obrate i da im se ne oproste grijesi.

¹³I reèe im: zar ne razumijete ove prièe? A kako æete sve prièe razumjeti?

¹⁴Sijaè rijeè sije.

¹⁵A ono su kraj puta, gdje se sije rijeè i kad je èuju odmah doðe sotona i otme rijeè posijanu u srcima njihovijem.

¹⁶Tako su i ono što se sije na kamenitijem mjestima koji kad èuju rijeè odmah je prime s radošæu;

¹⁷Ali nemaju korijena u sebi, nego su nepostojani, pa kad bude do nevolje ili ih potjeraju rijeèi radi, odmah se sablazne.

¹⁸A ono su što se u trnju sije koji slušaju rijeè,

¹⁹Ali brige ovoga svijeta i prijevara bogatstva i ostale slasti uðu i zaguše rijeè, i bez roda ostane.

²⁰A ono su što se na dobroj zemlji sije koji slušaju rijeè i primaju, i donose rod po trideset i po šeset i po sto.

²¹I govoraše im: eda li se svijeæa užiže da se metne pod sud ili pod odar? a ne da se na svijetnjak metne?

²²Jer nema ništa tajno što neæe biti javno; niti ima što sakriveno što neæe iziæi na vidjelo.

²³Ako ima ko uši da èuje neka èuje.

²⁴I govoraše im: pamtite što èujete: kakom mjerom mjerite onakom æe vam se mjeriti i dometnuæe se vama koji slušate.

²⁵Jer ko ima, daæe mu se; a koji nema, uzeæe mu se i ono što ima.

²⁶I govoraše im: tako je carstvo Božije kao èovjek kad baci sjeme u zemlju;

²⁷I spava i ustaje noæu i danju; i sjeme nièe i raste, da ne zna on.

²⁸Jer zemlja sama od sebe najprije donese travu, potom klas, pa onda ispuni pšenicu u klasu.

²⁹A kad sazri rod, odmah pošlje srp; jer nasta žetva.

³⁰I govoraše: kakvo æemo kazati da je carstvo Božije? ili u kakvoj æemo ga prièi iskazati?

³¹Ono je kao zrno gorušièno koje kad se posije u zemlju manje je od sviju sjemena na zemlji;

³²A kad se posije, uzraste i bude veæe od svega povræa, i pusti grane velike da mogu u njegovu hladu ptice nebeske življeti.

³³I takovijem mnogijem prièama kazivaše im rijeè koliko mogahu slušati.

³⁴A bez prièa ne govoraše im ni rijeèi. A uèenicima osobito kazivaše sve.

³⁵I reèe im onaj dan uveèe: hajdemo na onu stranu.

³⁶I otpustivši narod uzeše ga kako bješe u laði; a i druge laðe bijahu s njim.

³⁷I postade velika oluja; i valovi tako zaljevahu u laðu da se veæ napuni.

³⁸A on na krmi spavaše na uzglavlju; i probudiše ga, i rekoše mu: uèitelju! zar ti ne mariš što ginemo?

³⁹I ustavši zaprijeti vjetru, i reèe moru: æuti, prestani. I utoli vjetar, i postade tišina velika.

⁴⁰I reèe im: zašto ste tako strašljivi? Kako nemate vjere.

⁴¹I uplašiše se vrlo, i govorahu jedan drugome: ko je ovaj dakle da ga i vjetar i more slušaju?