Luki 18

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

11

12

13

14

15

16

17

18

19

20

21

22

23

24

¹Kaza im pak i prièu kako se treba svagda moliti Bogu, i ne dati da dotuži,

²Govoreæi: u jednome gradu bijaše jedan sudija koji se Boga ne bojaše i ljudi ne stiðaše.

³A u onome gradu bijaše jedna udovica i dolažaše k njemu govoreæi: ne daj me mojemu suparniku.

⁴I ne šæadijaše zadugo. A najposlije reèe u sebi: ako se i ne bojim Boga i ljudi ne sramim,

⁵No buduæi da mi dosaðuje ova udovica, odbraniæu je, da mi jednako ne dolazi i ne dosaðuje.

⁶Tada reèe Gospod: èujte šta govori nepravedni sudija.

⁷Akamoli Bog neæe odbraniti izbranijeh svojijeh koji ga mole dan i noæ?

⁸Kažem vam da æe ih odbraniti brzo. Ali sin èovjeèij kad doðe hoæe li naæi vjeru na zemlji?

⁹A i drugima koji mišljahu za sebe da su pravednici i druge uništavahu kaza prièu ovu:

¹⁰Dva èovjeka uðoše u crkvu da se mole Bogu, jedan farisej a drugi carinik.

¹¹Farisej stade i moljaše se u sebi ovako: Bože! hvalim te što ja nijesam kao ostali ljudi: hajduci, nepravednici, preljuboèinci, ili kao ovaj carinik.

¹²Postim dvaput u nedjelji; dajem desetak od svega što imam.

¹³A carinik izdaleka stajaše, i ne šæaše ni oèiju podignuti na nebo, nego bijaše prsi svoje govoreæi: Bože! milostiv budi meni grješnome.

¹⁴Kažem vam da ovaj otide opravdan kuæi svojoj, a ne onaj. Jer svaki koji se sam podiže poniziæe se; a koji se sam ponižuje podignuæe se.

¹⁵Donošahu k njemu i djecu da ih se dotakne; a kad vidješe uèenici, zaprijetiše im.

¹⁶A Isus dozvavši ih reèe: pustite djecu neka dolaze k meni, i ne branite im; jer je takovijeh carstvo Božije.

¹⁷I kažem vam zaista: koji ne primi carstva Božijega kao dijete, neæe uæi u njega.

¹⁸I zapita ga jedan knez govoreæi: uèitelju blagi! šta da uèinim da naslijedim život vjeèni?

¹⁹A Isus reèe mu: što me zoveš blagijem? niko nije blag osim jednoga Boga.

²⁰Zapovijesti znaš: ne èini preljube; ne ubij; ne ukradi; ne svjedoèi lažno; poštuj oca svojega i mater svoju.

²¹A on reèe: sve sam ovo saèuvao od mladosti svoje.

²²A kad to èu Isus reèe mu: još ti jedno nedostaje: prodaj sve što imaš i razdaj siromasima; i imaæeš blago na nebu; i hajde za mnom.

²³A kad on èu to postade žalostan, jer bješe vrlo bogat.

²⁴A kad ga vidje Isus gdje postade žalostan, reèe: kako je teško uæi u carstvo Božije onima koji imaju bogatstvo!

²⁵Lakše je kamili proæi kroz iglene uši negoli bogatome uæi u carstvo Božije.

²⁶A oni koji slušahu rekoše: ko se dakle može spasti?

²⁷A on reèe: što je u ljudi nemoguæe u Boga je moguæe.

²⁸A Petar reèe: eto mi smo ostavili sve i za tobom idemo.

²⁹A on im reèe: zaista vam kažem: nema nijednoga koji bi ostavio kuæu, ili roditelje, ili braæu, ili sestre, ili ženu, ili djecu carstva radi Božijega,

³⁰Koji neæe primiti više u ovo vrijeme, i na onome svijetu život vjeèni.

³¹Uze pak dvanaestoricu i reèe im: evo idemo gore u Jerusalim, i sve æe se svršiti što su proroci pisali za sina èovjeèijega.

³²Jer æe ga predati neznabošcima, i narugaæe mu se, i ružiæe ga, i popljuvaæe ga,

³³I biæe ga, i ubiæe ga; i treæi dan ustaæe.

³⁴I oni ništa od toga ne razumješe, i besjeda ova bješe od njih sakrivena, i ne razumješe što im se kaza.

³⁵A kad se približi k Jerihonu, jedan slijepac sjeðaše kraj puta proseæi.

³⁶A kad èu narod gdje prolazi zapita: šta je to?

³⁷I kazaše mu da Isus Nazareæanin prolazi.

³⁸I povika govoreæi: Isuse, sine Davidov! pomiluj me.

³⁹I prijeæahu mu oni što iðahu naprijed da uæuti; a on još više vikaše: sine Davidov! pomiluj me.

⁴⁰I Isus stade i zapovjedi da mu ga dovedu; a kad mu se približi, zapita ga

⁴¹Govoreæi: šta hoæeš da ti uèinim? A on reèe: Gospode! da progledam.

⁴²A Isus reèe: progledaj; vjera tvoja pomože ti.

⁴³I odmah progleda, i poðe za njim hvaleæi Boga. I svi ljudi koji vidješe hvaljahu Boga.