1I približavahu se k njemu svi carinici i grješnici da ga èuju.
2I vikahu na njega fariseji i književnici govoreæi: ovaj prima grješnike i jede s njima.
3A on im kaza prièu ovu govoreæi:
4Koji èovjek od vas imajuæi sto ovaca i izgubivši jednu od njih ne ostavi devedeset i devet u pustinji i ne ide za izgubljenom dok je ne naðe?
5I našavši digne je na ramo svoje radujuæi se,
6I došavši kuæi sazove prijatelje i susjede govoreæi im: radujte se sa mnom: ja naðoh svoju ovcu izgubljenu.
7Kažem vam da æe tako biti veæa radost na nebu za jednoga grješnika koji se kaje, negoli za devedeset i devet pravednika kojima ne treba pokajanje.
8Ili koja žena imajuæi deset dinara, ako izgubi jedan dinar, ne zapali svijeæe, i ne pomete kuæe, i ne traži dobro dok ne naðe?
9I našavši sazove drugarice i susjede govoreæi: radujte se sa mnom: ja naðoh dinar izgubljeni.
10Tako, kažem vam, biva radost pred anðelima Božijima za jednoga grješnika koji se kaje.
11I reèe: jedan èovjek imaše dva sina,
12I reèe mlaði od njih ocu: oèe! daj mi dio od imanja što pripada meni. I otac im podijeli imanje.
13I potom do nekoliko dana pokupi mlaði sin sve svoje, i otide u daljnu zemlju; i onamo prosu imanje svoje živeæi besputno.
14A kad potroši sve, postade velika glad u onoj zemlji, i on se naðe u nevolji.
15I otišavši pribi se kod jednoga èovjeka u onoj zemlji; i on ga posla u polje svoje da èuva svinje.
16I željaše napuniti trbuh svoj rošèiæima koje svinje jeðahu, i niko mu ih ne davaše.
17A kad doðe k sebi, reèe: koliko najamnika u oca mojega imaju hljeba i suviše, a ja umirem od gladi!
18Ustaæu i idem ocu svojemu, pa æu mu reæi: oèe! sagriješih nebu i tebi,
19I veæ nijesam dostojan nazvati se sin tvoj: primi me kao jednoga od svojijeh najamnika.
20I ustavši otide ocu svojemu. A kad je još podaleko bio, ugleda ga otac njegov, i sažali mu se, i potrèavši zagrli ga i cjeliva ga.
21A sin mu reèe: oèe, sagriješih nebu i tebi, i veæ nijesam dostojan nazvati se sin tvoj.
22A otac reèe slugama svojijem: iznesite najljepšu haljinu i obucite ga, i podajte mu prsten na ruku i obuæu na noge.
23I dovedite tele ugojeno te zakoljite, da jedemo i da se veselimo.
24Jer ovaj moj sin bješe mrtav, i oživlje; i izgubljen bješe, i naðe se. I stadoše se veseliti.
25A sin njegov stariji bijaše u polju, i dolazeæi kad se približi kuæi èu pjevanje i podvikivanje.
26I dozvavši jednoga od slugu zapita: šta je to?
27A on mu reèe: brat tvoj doðe; i otac tvoj zakla tele ugojeno, što ga je zdrava vidio.
28A on se rasrdi i ne šæadijaše da uðe. Tada iziðe otac njegov i moljaše ga.
29A on odgovarajuæi reèe ocu: eto te služim toliko godina, i nikad ne prestupih tvoje zapovijesti, pa meni nikad nijesi dao jareta da bih se proveselio sa svojijem društvom;
30A kad doðe taj tvoj sin koji ti je imanje prosuo s kurvama, zaklao si mu tele ugojeno.
31A on mu reèe: sine! ti si svagda sa mnom, i sve je moje tvoje.
32Trebalo se razveseliti i obradovati, jer ovaj brat tvoj mrtav bješe, i oživlje; i izgubljen bješe i naðe se.
