Psalmi 139:7-17

⁷Kamo da idem od duha tvojega i kamo da od tvog lica pobjegnem?

⁸Ako se na nebo popnem, ondje si, ako u Podzemlje legnem, i ondje si.

⁹Uzmem li krila zorina pa se naselim moru na kraj

¹⁰i ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala.

¹¹Reknem li: “Nek' me barem tmine zakriju i nek' me noć umjesto svjetla okruži!” -

¹²ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost.

¹³Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu.

¹⁴Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao,

¹⁵kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, otkan u dubini zemlje.

¹⁶Oči tvoje već tada gledahu djela moja, sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj: dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga.

¹⁷Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokučivi, kako li je neprocjenjiv zbroj njihov.