Dela apostolska 16:11-38

¹¹A kad se odvezosmo iz Troade, doðosmo u Samotrak, i sjutradan u Neapolj,

¹²A odande u Filibu, koje je prvi grad zemlje Maæedonije, naselje Rimsko; i u onom gradu ostasmo nekoliko dana.

¹³A u dan subotni iziðosmo iz grada k vodi gdje bješe bogomolja; i sjedavši govorismo k ženama koje se bijahu sabrale.

¹⁴I jedna bogobojazna žena, po imenu Lidija, iz grada Tijatirskoga, koja prodavaše skerlet, slušaše: i Gospod otvori srce njezino da pazi na rijeèi Pavlove.

¹⁵A kad se krsti ona i kuæa njezina, moljaše nas govoreæi: ako mislite da ja vjerujem Gospoda, uðite u moju kuæu i živite. I natjera nas.

¹⁶A dogodi se kad iðasmo na molitvu da nas srete jedna robinja koja imaše duh pogaðaèki i vraèajuæi donošaše veliki dobitak svojijem gospodarima.

¹⁷Ova poðe za Pavlom i za nama, i vikaše govoreæi: ovi su ljudi sluge Boga najvišega, koji javljaju nama put spasenija.

¹⁸I ovako èinjaše mnogo dana. A kad se Pavlu dosadi, okrenu se i reèe duhu: zapovijedam ti imenom Isusa Hrista, iziði iz nje. I iziðe u taj èas.

¹⁹A kad vidješe njezini gospodari da iziðe nad njihova dobitka, uzeše Pavla i Silu i odvukoše ih na pazar ka knezovima.

²⁰I dovedavši ih k vojvodama, rekoše: ovi su ljudi Jevreji, i mute po našemu gradu,

²¹I propovijedaju obièaje kojijeh nama ne valja primati ni tvoriti, jer smo Rimljani.

²²I sleže se narod na njih, i vojvode izdriješe im haljine, i zapovjediše da ih šibaju.

²³I pošto ih zdravo izbiše baciše ih u tamnicu, i zapovjediše tamnièaru da ih dobro èuva.

²⁴Primivši takovu zapovijest on ih baci u najdonju tamnicu i noge im metnu u klade.

²⁵A u ponoæi bijahu Pavle i Sila na molitvi i hvaljahu Boga; a sužnji ih slušahu.

²⁶A ujedanput tako se vrlo zatrese zemlja da se pomjesti temelj tamnièki; i odmah se otvoriše sva vrata i svima spadoše okovi.

²⁷A kad se probudi tamnièar i vidje otvorena vrata tamnièka, izvadi nož i šæaše da se ubije, misleæi da su pobjegli sužnji.

²⁸A Pavle povika zdravo govoreæi: ne èini sebi zla nikakva, jer smo mi svi ovdje.

²⁹A on zaiskavši svijeæu uletje i drkæuæi pripade k Pavlu i Sili;

³⁰I izvedavši ih napolje reèe: gospodo! šta mi treba èiniti da se spasem?

³¹A oni rekoše: vjeruj Gospoda Isusa Hrista i spašæeš se ti i sav dom tvoj.

³²I kazaše mu rijeè Gospodnju, i svima koji su u domu njegovu.

³³I uze ih u onaj sahat noæi i opra im rane; i krsti se on i svi njegovi odmah.

³⁴I uvedavši ih u svoj dom postavi trpezu, i radovaše se sa svijem domom svojijem što vjerova Boga.

³⁵A kad bi dan, poslaše vojvode pandure govoreæi: pustite ova dva èovjeka.

³⁶A tamnièar kaza rijeèi ove Pavlu: poslaše vojvode da se pustite; sad dakle iziðite i idite s mirom.

³⁷A Pavle reèe njima: izbivši nas pred narodom bez suda, ljude Rimljane, baciše u tamnicu; i sad hoæe tajno da nas puste? Nije tako, nego sami neka doðu i izvedu nas.

³⁸A panduri kazaše vojvodama ove rijeèi; i uplašiše se kad èuše da su Rimljani;