1A Bog se opomenu Noja i svijeh zvijeri i sve stoke što bjehu s njim u kovèegu; i posla Bog vjetar na zemlju da uzbije vodu.
2I zatvoriše se izvori bezdanu i ustave nebeske, i dažd s neba prestade.
3I stade voda opadati na zemlji, i jednako opadaše poslije sto i pedeset dana;
4Te se ustavi kovèeg sedmoga mjeseca dana sedamnaestoga na planini Araratu.
5I voda opadaše sve veæma do desetoga mjeseca; i prvoga dana desetoga mjeseca pokazaše se vrhovi od brda.
6A poslije èetrdeset dana otvori Noje prozor na kovèegu, koji bješe naèinio;
7I ispusti gavrana, koji jednako odlijetaše i dolijetaše dokle ne presahnu voda na zemlji.
8Pa pusti i golubicu da bi vidio je li opala voda sa zemlje.
9A golubica ne našavši gdje bi stala nogom svojom vrati se k njemu u kovèeg, jer još bješe voda po svoj zemlji; i Noje pruživši ruku uhvati je i uze k sebi u kovèeg.
10I poèeka još sedam dana, pa opet ispusti golubicu iz kovèega.
11I pred veèe vrati se k njemu golubica, i gle, u kljunu joj list maslinov, koji bješe otkinula; tako pozna Noje da je opala voda sa zemlje.
12Ali poèeka još sedam dana, pa opet ispusti golubicu, a ona mu se više ne vrati.
13Šest stotina prve godine vijeka Nojeva prvi dan prvoga mjeseca usahnu voda na zemlji; i Noje otkri krov na kovèegu, i ugleda zemlju suhu.
14A drugoga mjeseca dvadeset sedmoga dana bješe sva zemlja suha.
15Tada reèe Bog Noju govoreæi:
16Izidi iz kovèega ti i žena tvoja i sinovi tvoji i žene sinova tvojih s tobom;
17Sve zvijeri što su s tobom od svakoga tijela, ptice i stoku i što god gamiže po zemlji, izvedi sa sobom, neka se raziðu po zemlji, i neka se plode i množe na zemlji.
18I izide Noje i sinovi njegovi i žena njegova i žene sinova njegovijeh s njim.
19Sve zvijeri, sve sitne životinje, sve ptice i sve što se mièe po zemlji po svojim vrstama izidoše iz kovèega.
20I naèini Noje žrtvenik Gospodu, i uze od svake èiste stoke i od svijeh ptica èistijeh, i prinese na žrtveniku žrtve paljenice.
21I Gospod omirisa miris ugodni, i reèe u srcu svojem: neæu više kleti zemlje s ljudi, što je misao srca èovjeèijega zla od malena; niti æu više ubijati svega što živi, kao što uèinih.
22Otsele dokle bude zemlje, neæe nestajati sjetve ni žetve, studeni ni vruæine, ljeta ni zime, dana ni noæi.
