1Došao sam u vrt svoj, o sestro moja, nevjesto, berem smirnu svoju i balzam svoj, jedem med svoj i saće svoje, pijem vino svoje i mlijeko svoje. Jedite, prijatelji, pijte i opijte se, mili moji!
2Ja spavam, ali srce moje bdi. Odjednom glas! Dragi moj mi pokuca: “Otvori mi, sestro moja, prijateljice moja, golubice moja, savršena moja, glava mi je puna rose a kosa noćnih kapi.”
3“Svukla sam odjeću svoju, kako da je odjenem? Noge sam oprala, kako da ih okaljam?”
4Dragi moj promoli ruku kroz otvor, a sva mi utroba uzdrhta.
5Ustadoh da otvorim dragome svome, a iz ruke mi prokapa smirna i poteče niz prste na ručku zavora.
6Otvorih dragome svome, ali on se već bijaše udaljio i nestao. Ostala sam bez daha kad je otišao. Tražila sam ga, ali ga nisam našla, zvala sam, ali nije se odazvao.
7Sretoše me čuvari koji grad obilaze, tukli su me, ranili i plašt mi uzeli čuvari zidina.
8Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske, ako nađete dragoga moga, što ćete mu reći? Da sam bolna od ljubavi.
9Što je tvoj dragi bolji od drugih, o najljepša među ženama, što je tvoj dragi bolji od drugih te nas toliko zaklinješ?
10Dragi je moj bijel i rumen, ističe se među tisućama.
11Glava je njegova kao zlato, zlato čisto, uvojci kao palmove mladice, crne poput gavrana.
Pjesma 5
Pjesma 5:1-11