1Uhvatiše tako i sedmoricu braće zajedno s njihovom majkom. Kralj naredi da ih biju bičevima i volovskim žilama: htio ih je prisiliti da jedu zabranjeno svinjsko meso.
2Jedan od njih progovori u njihovo ime: “Što nas želiš pitati i od nas saznati? Radije ćemo umrijeti nego da prestupimo zakone svojih otaca!”
3Izvan sebe od bijesa, kralj zapovjedi da se užare tave i kotlovi.
4Kad ih užariše, zapovjedi da se, naočigled ostale braće i majke, odreže jezik onomu koji je u njihovo ime govorio, da mu se s glave oguli koža i odsijeku udovi.
5Osakativši ga posvema, zapovjedi da ga još živa primaknu vatri i prže na tavi. Dok se para s tave širila nadaleko, drugi se uzajamno poticali s majkom da junački umru.
6“Gospodin Bog gleda”, govorahu, “i zaista će nam se smilovati, kao što Mojsije objavljuje pjesmom koja svečano svjedoči: 'I svojim ću se slugama smilovati.'”
7Kad je prvi tako preminuo, dovedoše drugoga na mučenje. Pošto su mu s glave ogulili kožu s kosom, upitaše ga: “Hoćeš li jesti svinjetine prije nego ti ud po ud izmučimo tijelo?”
8On odgovori jezikom svojih otaca: “Neću!” Zato su i njega podvrgli mučenju kao i prvog.
9Izdišući reče: “Ti nam, zlikovče, oduzimaš sadašnji život, ali će nas Kralj svijeta, zato što umiremo za njegove zakone, uskrisiti na život vječni.”
10Poslije njega mučili su trećega. On spremno isplazi jezik kad su zatražili i hrabro pruži ruke.
11Junački reče: “Od Neba sam primio ove udove, ali ih zbog njegovih zakona prezirem i nadam se da ću ih od njega natrag dobiti.”
12I sam kralj i njegova pratnja zadiviše se hrabrosti mladića koji je prezirao muke.
13Kad je taj preminuo, podvrgli su četvrtoga istim mukama.
14Prije nego što je izdahnuo, reče ovo: “Blago onom koji umre od ruke ljudi, u čvrstoj nadi koju ima od Boga: da će ga Bog uskrisiti! A ti - za tebe nema uskrsnuća na život!”
15Zatim dovedoše petoga i stadoše ga mučiti.
16On upilji oči u kralja i reče: “Iako si smrtan, imaš vlast nad ljudima i radiš što hoćeš. Ali ne misli da je Bog naš narod ostavio!
17Samo čekaj, već ćeš vidjeti njegovu veliku moć: mučit će on tebe i tvoje sjeme!”
18Poslije toga doveli su šestoga, koji pred smrt reče: “Ne zavaravaj se ludo; mi ovo trpimo zbog sebe jer smo sagriješili protiv svog Boga, i odatle nam sva ova strahota.
19Ali nemoj misliti da ćeš izbjeći kazni ti koji se drsko boriš protiv Boga.”
20Nadasve vrijedna udivljenja i dostojna svijetle uspomene bijaše majka, koja je u jednom jedinom danu gledala smrt svojih sedam sinova: veledušno je to podnijela zato što se ufala u Gospodina.
21Svakoga od njih poticala je jezikom otaca. Puna plemenitih osjećaja, ona je svoju ženstvenost oživljavala muškom hrabrošću.
22Govorila im je: “Ne znam kako ste nastali u mojoj utrobi, jer nisam vam ja darovala ni duh ni život niti vam tkivo složila.
23Zato će vam Stvoritelj svijeta, koji je sazdao ljudski rod i koji svemu dade početak, milosrdno vratiti i duh i život, jer vi sad ne marite za se iz ljubavi prema njegovim zakonima.”
24Antioh pomisli da ga ona omalovažava; u njezinim je riječima nazrijevao porugu. Kako je najmlađi još živio, on ga poče ne samo riječima poticati nego mu se i zaklinjati i uvjeravati ga da će ga obogatiti i usrećiti, sprijateljit će se s njim i povjerit mu visoke službe ako se odrekne pradjedovskih predaja.
25Kako mladić za to nije ništa mario, kralj dozove majku i uze je nagovarati neka mladiću savjetuje da sebi spasi život.
26Poslije duga nagovaranja pristala je da savjetuje sina.
27Sagnula se k njemu pa je, zavaravajući okrutnog silnika, ovako progovorila jezikom svojih otaca: “Sinko moj, smiluj se meni koja sam te devet mjeseci nosila u utrobi i dojila te tri godine, zatim te othranila i podigla do sadašnje dobi i odgojila.
28Molim te, dijete, pogledaj nebo i zemlju i sve što je na njima i znaj da je sve to Bog načinio ni od čega i da je tako nastao i ljudski rod.
29Ne boj se toga krvnika, nego budi dostojan svoje braće i prihvati smrt, da te s tvojom braćom u vrijeme milosti opet nađem!”
30Tek što je svoje dorekla, mladić reče: “Što čekate? Ne pokoravam se kraljevoj zapovijedi, nego se pokoravam zapovijedi Zakona što ga našim ocima dade Mojsije.
31A ti, začetniče svake zloće protiv Hebreja, nipošto nećeš izbjeći ruci Božjoj.
32Mi trpimo zbog svojih grijeha.
33Pa ako se živi Gospodin na trenutak na nas i razgnjevio, da nas pokara i pouči, on će se opet i pomiriti sa svojim slugama.
34A ti, bezbožniče, od svih ljudi najpoganiji, ludo se ne uznosi i ne uljuljavaj se ispraznim nadama dižući ruku protiv sinova Neba,
35jer još nisi izbjegao sudu Boga Svevladara, Svevida.
36Naša braća, pretrpjevši sada muku prolaznu za život neprolazni, pala su za Božji Savez, a ti ćeš već na sudu Božjemu primiti pravednu kaznu za svoju oholost.
37Ja sa svojom braćom za zakone otaca i tijelo i dušu rado predajem i molim Boga da se našem narodu naskoro smiluje, a tebe mukama i bičevima prinudi da priznaš da je on Bog jedini.
38Neka se napokon na meni i na mojoj braći zaustavi srdžba Boga Svevladara kojom se s pravom oborio na naš narod.”
39Sav izvan sebe, kralj se na ovoga razbjesnio još i više nego na druge: napose je gorko osjećao tu porugu.
40Tako je i ovaj preminuo a da se nije okaljao, pun pouzdanja u Gospodina.
41Posljednja je, poslije svojih sinova, umrla majka.
42Toliko, evo, o obrednim gozbama i prekomjernim progonstvima.
