1Kad je Nikanor doznao da se Juda i njegovi nalaze u području Samarije, odlučio je da ih bez ikakve opasnosti napadne na dan počinka.
2Židovi koji su ga prisilno slijedili opomenuše ga: “Nemoj ih tako divljački i barbarski zatirati, nego poštuj dan što ga je Onaj koji bdi nad svime napose posvetio.”
3Tada ih taj trostruki zlikovac upita postoji li na nebu vladalac koji je zapovjedio da se svetkuje dan subotnji.
4Kad su mu oni izjavili: “Postoji živi Gospod, Vladalac na nebu, koji zapovjedi da se svetkuje sedmi dan”,
5on odgovori: “A ja sam vladalac na zemlji i ja zapovijedam da se pograbi oružje i da se izvrše kraljevski poslovi.” Ipak mu nije uspjelo da izvrši svoju zločinačku odluku.
6Dok se Nikanor u krajnjoj razmetljivosti nadimao te odlučio da plijenom, otetim Judi i njegovima, podigne zajednički spomenik,
7Makabej se opet postojano i nepokolebljivo uzdao da će mu Gospodin priteći u pomoć.
8Hrabrio je svoje ljude neka se ne plaše navale pogana, nego neka se sjete pomoći što su je od Neba već primili i nadaju se da će im i sada Svemogući udijeliti pobjedu.
9Osokolivši ih riječima Zakona i Proroka, podsjetivši ih na bojeve što su ih već b§ili, učvrsti ih u hrabrosti.
10Kad im je tako osmjelio srca, još ih upozori kako pogani okreću vjerom i krše zakletvu.
11Pošto je tako svakoga od njih naoružao manje pouzdanjem u štitove i koplja a više smjelošću i pobudnim riječima, ispriča im vjerodostojan san, viđenje, a oni mu se svi obradovaše.
12Evo što je vidio: bivši veliki svećenik Onija, čovjek dobar i čestit, skroman u ophođenju, blage ćudi, otmjen u govoru, od djetinjstva vičan svakoj kreposti, podigao ruke i molio za svu židovsku zajednicu.
13Zatim se Judi ukazao i čovjek vremešan i častan, čudesna i veličanstvena dostojanstva.
14Tada Onija progovori: “Ovo je ljubitelj svoje braće koji se mnogo moli za narod i za sav Sveti grad - Božji prorok Jeremija.”
15Nato Jeremija pruži desnicu i Judi preda zlatan mač. Predajući mu ga, reče:
16“Prihvati ovaj sveti mač: Božji je dar, njime ćeš slomiti neprijatelje!”
17Obodreni tim lijepim Judinim riječima, što su mogle nadahnuti junaštvom i mlada srca ispuniti muževnošću, Židovi odlučiše da se i ne utabore, nego da odmah navale i junački, u borbi prsa o prsa, sve riješe, budući da su Grad i svetinje i Hram bili u opasnosti.
18Nisu se toliko zabrinjavali za žene, djecu, braću i rođake, koliko ih je morio najveći i prvi strah - strah za posvećeni Hram.
19Ali je i one koji su ostali u gradu obuzimala velika tjeskoba: bili su u strahu zbog bitke na otvorenom polju.
20Svi su iščekivali ishod bitke: neprijatelj se već bio sabrao i svrstao za boj, slonove su doveli na prikladna mjesta, a konjanike razmjestili na krilima.
21Makabej vidje to veliko mnoštvo, raznovrsnu opremu i strašnu pojavu slonova. Podiže ruke k nebu i zazva čudotvorca Gospodina, jer je znao da on pobjede ne dijeli prema oružju nego prema tomu koga smatra dostojnim.
22Zazvao je ovako: “Ti si, o Gospodaru, za judejskog kralja Ezekije poslao svog anđela, koji pobi sto osamdeset i pet tisuća Sanheribovih ljudi.
23Zato, o nebeski Vladaru, pošalji i sad ispred nas dobra anđela da sije strah i trepet!
24Jakom mišicom svojom udari one koji, huleći, izađoše da napadnu tvoj sveti narod!” Tako je završio molitvu.
25Dok su se Nikanorove čete primicale uz jeku truba i bojne pjesme,
26Judini se ljudi sukobiše s neprijateljem uz vapaje i molitve.
27Boreći se rukama a moleći se srcima Bogu, oborili su ne manje od trideset i pet tisuća ljudi, obradovani očevidnom Božjom pomoći.
28Kad su se poslije boja veselo vraćali, opaziše Nikanora gdje leži u bojnoj opremi.
29Podiže se vika i nasta metež, a oni uzeše slaviti Svemogućega jezikom svojih otaca.
30Nato Juda, koji se tijelom i dušom bacio u prve redove za svoje sugrađane i koji je prema svojim sunarodnjacima gajio mladenačku blagonaklonost, zapovjedi da Nikanoru odsijeku glavu i ruku u ramenu i odnesu ih u Jeruzalem.
31I sam je onamo pošao, sazvao svoje sunarodnjake i svećenike te stao pred žrtvenik. Tada posla po one u Tvrđi:
32pokaza im glavu zločinačkog Nikanora i ruku koju taj hulitelj bijaše drzovito podigao protiv svetog Doma Svevladara.
33Odrezavši jezik bezbožnog Nikanora, naredi da se komad po komad dade pticama i da se pred Hramom objesi njegova luđačka ruka.
34Svi su tada, upravivši oči nebu, blagoslivljali Gospoda koji se očitovao: “Blagoslovljen bio Onaj koji je svoje Prebivalište sačuvao neoskvrnjeno!”
35Juda objesi Nikanorovu glavu na Tvrđu, da svima bude na vidiku kao očevidan znak pomoći Gospodnje.
36Svi jednodušno zaključiše da se taj dan nipošto ne zaboravi, nego da se slavi trinaestog dana dvanaestog mjeseca, koji se aramejskim jezikom zove Adar, uoči dana Mordokajeva.
37Budući da je s Nikanorom dokončano te su Hebreji od tog vremena zavladali gradom, ja ću ovim završiti svoju povijest.
38Ako sam je dobro i vješto sastavio, ispunila mi se želja. Ako li slabo i osrednje, učinio sam što sam mogao.
39Jer kao što je štetno piti samo vino ili samu vodu, dok je vino pomiješano s vodom tečnije i ugodnije, tako se i pravilno raspoređen prikaz sviđa ušima onih koji knjigu slušaju. Time završavam. #THE UNBOUND BIBLE (www.unboundbible.org) #name Ukrainian: NT (P.Kulish, 1871) #filetype Unmapped-BCVS #copyright #abbreviation #language ukr #note #columns orig_book_index orig_chapter orig_verse orig_subverse order_by text
