1Godine sto pedeset i prve uteče iz Rima Seleukov sin Demetrije, iskrca se sa malo ljudi u nekom primorskom gradu i ondje se zakralji.
2Kad je ulazio u kraljevski dvor svojih otaca, vojska je uhvatila Antioha i Liziju da ih dovede pred njega.
3Kad je on to doznao, reče: “Ne pokazujte mi njihovih lica!”
4Vojska ih pogubi, a Demetrije zasjede na prijestolje svoga kraljevstva.
5Potom su k njemu došli svi bezakonici i bezbožnici iz Izraela, a predvodio ih Alkim, koji je htio postati velikim svećenikom.
6Oni su pred kraljem optuživali narod govoreći: “Juda je sa svojom braćom pobio sve tvoje prijatelje, a nas je izagnao iz zemlje.
7Zato pošalji čovjeka u koga imaš povjerenje: neka ode onamo i vidi kako je Juda opustošio nas i kraljevsku zemlju, pa neka kazni te ljude i sve njihove pomagače!”
8Vladar je izabrao Bakida, jednog od kraljevih prijatelja, upravitelja Prekorječja, čovjeka ugledna u kraljevstvu i vjerna kralju.
9Njega posla s bezbožnikom Alkimom, komu je potvrdio svećeništvo, i zapovjedi mu da se osveti Izraelcima.
10Oni su otišli i s velikom vojskom stigli u judejsku zemlju. Poslali su glasnike Judi i njegovoj braći s miroljubivim riječima, punim himbe.
11Ali oni nisu vjerovali njihovim riječima, jer vidješe kako su došli s velikom vojskom.
12A oko Alkima i Bakida okupilo se vijeće zakonoznanaca da pronađe pravedno rješenje.
13Među Izraelcima prvi su Hasidejci zatražili da se s njima sklopi mir.
14Govorahu oni: “S vojskom je došao svećenik od Aronova plemena. Neće nam učiniti ništa nažao.”
15Govorio je s njima miroljubivo, uvjeravao ih i zaklinjao se: “Nećemo vam učiniti ništa nažao, ni vama ni vašim prijateljima.”
16Oni mu povjerovaše. A on zapovjedi te između njih uhvatiše šezdeset ljudi i pogubiše ih onaj isti dan, prema riječima Pisma:
17“Razbacali su tjelesa tvojih svetaca i prolili njihovu krv oko Jeruzalema i ne bijaše nikoga da ih ukopa.”
18Tada strah i trepet obuze sav narod. Rekoše: “Nema u njih ni istine ni pravde, pogazili su nagodbu i zakletvu koju su položili.”
19Bakid ode iz Jeruzalema i utabori se kod Betzeta. Tu je uhvatio mnoge ljude koji su, s nekima od naroda, uskočili k njemu. Bacio ih je u velik bunar.
20Zatim je zemlju predao Alkimu i ostavio s njim vojsku da mu pomaže. Bakid se vrati kralju.
21Alkim se stao boriti za velikosvećeničku čast.
22Oko njega sabraše se svi koji su smućivali svoj narod. Zavladali su judejskom zemljom i počinili mnogo zla u Izraelu.
23Kad je Juda vidio da zlodjela Alkima i njegovih pristalica protiv Izraelaca nadmašuju i sama poganska zlodjela,
24stade obilaziti svim judejskim krajevima osvećujući se istaknutim prebjezima i braneći im prolaz zemljom.
25Kad je Alkim spoznao da se Juda sa svojim pristašama osilio i kad je razabrao da im se neće moći oprijeti, vratio se kralju te ih optužio još gore.
26Tada kralj posla Nikanora, jednog od svojih najistaknutijih vojskovođa, koji bijaše neprijatelj Izraelu; naloži mu kralj da istrijebi taj narod.
27Došavši u Jeruzalem s mnogobrojnom vojskom, Nikanor poruči Judi i njegovoj braći ove himbeno miroljubive riječi:
28“Neka između mene i vas ne bude rata. Posjetit ću vas miroljubivo, sa slabom pratnjom.”
29Stigao je k Judi. Mirno su jedan drugoga pozdravili, ali neprijatelji bijahu spremni da ugrabe Judu.
30Razabravši da je k njemu došao s podmuklim nakanama, Juda se prepade te ga više ne htjede vidjeti.
31Nikanor uvidje da su mu otkrili namjeru te zametnu protiv Jude boj kod Kafarsalama.
32Tu je od Nikanorovih ljudi palo oko pet stotina, a ostali pobjegoše u Davidov grad.
33Poslije tih događaja Nikanor se pope na goru Sion. Iz svetog mjesta izišli su neki svećenici i narodni starješine da ga mirno pozdrave i pokažu mu paljenicu koja se prinosi za kralja.
34Ali im se on naruga, ismija ih, onečisti i obasu pogrdama.
35U napadu gnjeva progovorio je ovako: “Ako se Juda sa svojom vojskom ovaj put ne preda u moje ruke, spalit ću tu građevinu kad se, nakon pobjede, vratim ovamo.” Potom je izišao sav razjaren.
36Svećenici su ušli, stali pred žrtvenik i Svetište i progovorili suznih očiju:
37“Ti si izabrao ovaj Dom da se posveti tvom Imenu, da tvome narodu bude kuća molitve i prošnje.
38Osveti se tom čovjeku i njegovoj vojsci da padnu od mača! Spomeni se njihove hule i ne daj da odahnu!”
39Nikanor je otišao iz Jeruzalema i utaborio se kod Bet Horona. Tu mu se pridružila sirska vojska.
40Juda se pak utaborio kod Adase, sa tri tisuće ljudi. On se ovako pomolio:
41“Kad su te poslanici asirskoga kralja pohulili, izišao je tvoj anđeo i pobio njegovih sto osamdeset i pet tisuća.
42Tako danas satri pred nama tu vojsku da svi ostali znaju da je bezbožnički govorio protiv tvog Svetišta i sudi mu po njegovoj zloći!”
43Vojske su zapodjele boj trinaestog dana mjeseca Adara. Nikanorova vojska bijaše razbijena, a i on pade u bici.
44Kad su vojnici vidjeli da im je pao Nikanor, bacili su oružje i razbježali se.
45Židovi su ih gonili dan hoda, od Adase do okolice Gezera, trubeći za njima bojnim trubama.
46Iz svih okolnih judejskih sela izlazili su stanovnici i opkoljivali bjegunce. Ti su srtali jedni na druge. Svi su pali od mača, nijedan nije izbjegao.
47Uzeše plijen od njih. Zatim odsjekoše Nikanoru glavu i desnicu, koju je tako oholo dizao; odnijeli su ih i podigli na vidiku Jeruzalemu.
48Narod se silno radovao. Taj je dan slavio kao velik blagdan veselja.
49Odredili su da se taj dan slavi svake godine trinaestog Adara.
50Tako se judejska zemlja malo smirila.
