1 Ta dobar je Bog Izrailju, onima koji su èista srca.
2 A noge moje umalo ne zaðoše, umalo ne popuznuše stopala moja,
3 Jer se rasrdih na bezumnike videæi kako bezbožnici dobro žive.
4 Jer ne znaju za nevolju do same smrti, i tijelo je njihovo pretilo.
5 Na poslovima èovjeèijim nema ih, i ne muèe se s drugim ljudima.
6 Toga radi optoèeni su ohološæu kao ogrlicom, i obuèeni u obijest kao u stajaæe ruho.
7 Od debljine izbuljeno im je oko, srce puno klape.
8 Potsmijevaju se, pakosno govore o nasilju, oholo govore.
9 Usta svoja dižu u nebo, i zemlju prolazi jezik njihov.
10 I zato se onamo navraæaju neki iz naroda njegova, i piju vodu iz puna izvora.
11 I govore: kako æe razabrati Bog? zar višnji zna?
12 Pa eto, ovi bezbožnici sreæni na svijetu umnožavaju bogatstvo.
13 Zar dakle uzalud èistim srce svoje, i umivam bezazlenošæu ruke svoje,
14 Dopadam rana svaki dan, i muke svako jutro?
15 Kad bih kazao: govoriæu kao i oni, iznevjerio bih rod sinova tvojih.
16 I tako stadoh razmišljati da bih ovo razumio; ali to bješe teško u oèima mojima.
17 Dok najposlije uðoh u svetinju Božiju, i doznah kraj njihov.
18 Ta na klizavom mjestu postavio si ih, i bacaš ih u propast!
19 Kako zaèas propadaju, ginu, nestaje ih od nenadne strahote!
20 Kao san, kad se èovjek probudi, tako probudivši ih, Gospode, u ništa obraæaš utvaru njihovu.
21 Kad kipljaše srce moje i rastrzah se u sebi,
22 Tada bijah neznalica i ne razumijevah; kao živinèe bijah pred tobom.
