1 Premudrost sazida sebi kuæu, i otesa sedam stupova;
2 Pokla stoku svoju, rastvori vino svoje, i postavi sto svoj.
3 Posla djevojke svoje, te zove svrh visina gradskih:
4 Ko je lud, neka se uvrati ovamo. I bezumnima veli:
5 Hodite, jedite hljeba mojega, i pijte vina koje sam rastvorila.
6 Ostavite ludost i biæete živi, i idite putem razuma.
7 Ko uèi potsmjevaèa, prima sramotu; i ko kori bezbožnika, prima rug.
8 Ne karaj potsmjevaèa da ne omrzne na te; karaj mudra, i ljubiæe te.
9 Kaži mudrome, i biæe još mudriji; pouèi pravednoga, i znaæe više.
10 Poèetak je mudrosti strah Gospodnji, i znanje je svetijeh stvari razum.
11 Jer æe se mnom umnožiti dani tvoji i dodaæe ti se godine životu.
12 Ako budeš mudar, sebi æeš biti mudar; ako li budeš potsmjevaè, sam æeš tegliti.
13 Žena bezumna plaha je, luda i ništa ne zna;
14 I sjedi na vratima od kuæe svoje na stolici, na visinama gradskim,
15 Te vièe one koji prolaze, koji idu pravo svojim putem:
16 Ko je lud? neka se uvrati ovamo. I bezumnome govori:
17 Voda je kradena slatka, i hljeb je sakriven ugodan.
18 A on ne zna da su ondje mrtvaci i u dubokom grobu da su zvanice njezine.
