1Premudrost sazida sebi kuæu, i otesa sedam stupova;
2Pokla stoku svoju, rastvori vino svoje, i postavi sto svoj.
3Posla djevojke svoje, te zove svrh visina gradskih:
4Ko je lud, neka se uvrati ovamo. I bezumnima veli:
5Hodite, jedite hljeba mojega, i pijte vina koje sam rastvorila.
6Ostavite ludost i biæete živi, i idite putem razuma.
7Ko uèi potsmjevaèa, prima sramotu; i ko kori bezbožnika, prima rug.
8Ne karaj potsmjevaèa da ne omrzne na te; karaj mudra, i ljubiæe te.
9Kaži mudrome, i biæe još mudriji; pouèi pravednoga, i znaæe više.
10Poèetak je mudrosti strah Gospodnji, i znanje je svetijeh stvari razum.
11Jer æe se mnom umnožiti dani tvoji i dodaæe ti se godine životu.
12Ako budeš mudar, sebi æeš biti mudar; ako li budeš potsmjevaè, sam æeš tegliti.
13Žena bezumna plaha je, luda i ništa ne zna;
14I sjedi na vratima od kuæe svoje na stolici, na visinama gradskim,
15Te vièe one koji prolaze, koji idu pravo svojim putem:
16Ko je lud? neka se uvrati ovamo. I bezumnome govori:
17Voda je kradena slatka, i hljeb je sakriven ugodan.
18A on ne zna da su ondje mrtvaci i u dubokom grobu da su zvanice njezine.
Poslovice 9
Poslovice 9:1-18