10 Dok malo prospavaš, dok malo prodrijemlješ, dok malo sklopiš ruke da prilegneš,
11 Utom æe doæi siromaštvo tvoje kao putnik i oskudica tvoja kao oružan èovjek.
12 Èovjek nevaljao i nitkov hodi sa zlijem ustima;
13 Namiguje oèima, govori nogama, pokazuje prstima;
14 Svaka mu je opaèina u srcu, kuje zlo svagda, zameæe svaðu.
15 Zato æe ujedanput doæi pogibao njegova, èasom æe se satrti i neæe biti lijeka.
16 Na ovo šestoro mrzi Gospod, i sedmo je gad duši njegovoj:
17 Oèi ponosite, jezik lažljiv i ruke koje proljevaju krv pravu,
18 Srce koje kuje zle misli, noge koje brzo trèe na zlo,
19 Lažan svjedok koji govori laž, i ko zameæe svaðu meðu braæom.
20 Èuvaj, sine moj, zapovijest oca svojega, i ne ostavljaj nauke matere svoje.
21 Priveži ih sebi na srce zasvagda, i spuèi ih sebi oko grla.
22 Kuda god poðeš, vodiæe te; kad zaspiš, èuvaæe te; kad se probudiš, razgovaraæe te;
23 Jer je zapovijest žižak, i nauka je vidjelo, i put je životni karanje koje pouèava;
24 Da te èuvaju od zle žene, od jezika kojim laska žena tuða.
25 Ne zaželi u srcu svom ljepote njezine, i nemoj da te uhvati vjeðama svojim.
26 Jer sa žene kurve spada èovjek na komad hljeba, i žena pusta lovi dragocjenu dušu.
27 Hoæe li ko uzeti ognja u njedra a haljine da mu se ne upale?
28 Hoæe li ko hoditi po živom ugljevlju a nogu da ne ožeže?
29 Tako biva onome koji ide k ženi bližnjega svojega; neæe biti bez krivice ko je se god dotakne.
30 Ne sramote lupeža koji ukrade da nasiti dušu svoju, buduæi gladan;
31 Nego kad ga uhvate plati samosedmo, da sve imanje doma svojega.
