14 Blagost je i pravda podnožje prijestolu tvojemu, milost i istina ide pred licem tvojim.
15 Blago narodu koji zna trubnu pokliè! Gospode! u svjetlosti lica tvojega oni hode;
16 Imenom se tvojim raduju vas dan, i pravdom tvojom uzvišuju se.
17 Jer si ti krasota sile njihove, i po milosti tvojoj uzvišuje se rog naš.
18 Jer je od Gospoda obrana naša, i od svetoga Izrailjeva car naš.
19 Tada si govorio u utvari vjernima svojim, i rekao: “poslah pomoæ junaku, uzvisih izbranoga svojega iz naroda.
20 Naðoh Davida slugu svojega, svetim uljem svojim pomazah ga.
21 Ruka æe moja biti jednako s njim, i mišica moja krijepiæe ga.
22 Neæe ga neprijatelj nadvladati, i sin bezakonja neæe mu dosaditi.
23 Potræu pred licem njegovijem neprijatelje njegove, i nenavidnike njegove poraziæu.
24 Istina je moja i milost moja s njim; i u moje ime uzvisiæe se rog njegov.
25 Pružiæu na more ruku njegovu, i na rijeke desnicu njegovu.
26 On æe me zvati: ti si otac moj, Bog moj i grad spasenja mojega.
27 I ja æu ga uèiniti prvencem, višim od careva zemaljskih.
28 Dovijeka æu mu hraniti milost svoju, i zavjet je moj s njim vjeran.
29 Produljiæu sjeme njegovo dovijeka, i prijesto njegov kao dane nebeske.
30 Ako sinovi njegovi ostave zakon moj, i ne uzidu u zapovijestima mojim;
31 Ako pogaze uredbe moje, i zapovijesti mojih ne saèuvaju,
32 Onda æu ih pokarati prutom za nepokornost, i ranama za bezakonje njihovo;
33 Ali milosti svoje neæu uzeti od njega, niti æu prevrnuti istinom svojom;
34 Neæu pogaziti zavjeta svojega, i što je izašlo iz usta mojih neæu poreæi.
35 Jednom se zakleh svetošæu svojom; zar da slažem Davidu?
36 Sjeme æe njegovo trajati dovijeka, i prijesto njegov kao sunce preda mnom;
37 On æe stajati uvijek kao mjesec i vjerni svjedok u oblacima.”
38 A sad si odbacio i zanemario, razgnjevio si se na pomazanika svojega;
39 Zanemario si zavjet sa slugom svojim, bacio si na zemlju vijenac njegov.
