13 Zar dakle uzalud èistim srce svoje, i umivam bezazlenošæu ruke svoje,
14 Dopadam rana svaki dan, i muke svako jutro?
15 Kad bih kazao: govoriæu kao i oni, iznevjerio bih rod sinova tvojih.
16 I tako stadoh razmišljati da bih ovo razumio; ali to bješe teško u oèima mojima.
17 Dok najposlije uðoh u svetinju Božiju, i doznah kraj njihov.
18 Ta na klizavom mjestu postavio si ih, i bacaš ih u propast!
19 Kako zaèas propadaju, ginu, nestaje ih od nenadne strahote!
20 Kao san, kad se èovjek probudi, tako probudivši ih, Gospode, u ništa obraæaš utvaru njihovu.
21 Kad kipljaše srce moje i rastrzah se u sebi,
22 Tada bijah neznalica i ne razumijevah; kao živinèe bijah pred tobom.
23 Ali sam svagda kod tebe, ti me držiš za desnu ruku.
24 Po svojoj volji vodiš me, i poslije æeš me odvesti u slavu.
25 Koga imam na nebu? i s tobom nièega neæu na zemlji.
26 Èezne za tobom tijelo moje i srce moje; Bog je grad srca mojega i dio moj dovijeka.
27 Jer evo koji otstupiše od tebe, ginu; ti istrebljavaš svakoga koji èini preljubu ostavljajuæi tebe.
28 A meni je dobro biti blizu Boga. Na Gospoda polažem nadanje svoje, i kazivaæu sva èudesa tvoja.
