6 Vrijeme kad se teèe, i vrijeme kad se gubi; vrijeme kad se èuva, i vrijeme kad se baca;
7 Vrijeme kad se dere, i vrijeme kad se sašiva; vrijeme kad se muèi, i vrijeme kad se govori;
8 Vrijeme kad se ljubi, i vrijeme kad se mrzi; vrijeme ratu i vrijeme miru.
9 Kaka je korist onome koji radi od onoga oko èega se trudi?
10 Vidio sam poslove koje je Bog dao sinovima ljudskim da se muèe oko njih.
11 Sve je uèinio da je lijepo u svoje vrijeme, i svijet metnuo im je u srce, ali da ne može èovjek dokuèiti djela koja Bog tvori, ni poèetka ni kraja.
12 Doznah da nema ništa bolje za njih nego da se vesele i èine dobro za života svoga.
13 I kad svaki èovjek jede i pije i uživa dobra od svakoga truda svojega, to je dar Božji.
14 Doznah da što god tvori Bog ono traje dovijeka, ne može mu se ništa dodati niti se od toga može što oduzeti; i Bog tvori da bi ga se bojali.
15 Što je bilo to je sada, i što æe biti to je veæ bilo; jer Bog povraæa što je prošlo.
16 Još vidjeh pod suncem gdje je mjesto suda bezbožnost i mjesto pravde bezbožnost.
17 I rekoh u srcu svom: Bog æe suditi pravedniku i bezbožniku; jer ima vrijeme svemu i svakom poslu.
18 Rekoh u srcu svom za sinove ljudske da im je Bog pokazao da vide da su kao stoka.
19 Jer što biva sinovima ljudskim to biva i stoci, jednako im biva; kako gine ona tako ginu i oni, i svi imaju isti duh; i èovjek ništa nije bolji od stoke, jer je sve taština.
20 Sve ide na jedno mjesto; sve je od praha i sve se vraæa u prah.
21 Ko zna da duh sinova ljudskih ide gore, a duh stoke da ide dolje pod zemlju?
