7 Govoreæi da sin èovjeèij treba da se preda u ruke ljudi grješnika i da se razapne i treæi dan da ustane.
8 I opomenuše se rijeèi njegovijeh.
9 I vrativši se od groba javiše sve ovo jedanaestorici i svima ostalijem.
10 A to bijaše Magdalina Marija i Jovana i Marija Jakovljeva i ostale s njima koje kazaše ovo apostolima.
11 I njima se uèiniše njihove rijeèi kao laž, i ne vjerovaše im.
12 A Petar ustavši otrèa ka grobu, i natkuèivši se vidje same haljine gdje leže, i otide èudeæi se u sebi šta bi.
13 I gle, dvojica od njih iðahu u onaj dan u selo koje bijaše daleko od Jerusalima šeset potrkališta i zvaše se Emaus.
14 A oni govorahu meðu sobom o svima ovijem dogaðajima.
15 I kad se oni razgovarahu i zapitivahu jedan drugoga, i Isus približi se, i iðaše s njima.
16 A oèi im se držahu da ga ne poznaše.
17 A on im reèe: kakav je to razgovor koji imate meðu sobom iduæi, i što ste neveseli?
18 A jedan po imenu Kleopa, odgovarajuæi reèe mu: zar si ti jedan od crkvara u Jerusalimu koji nijesi èuo šta je u njemu bilo ovijeh dana?
19 I reèe im: šta? A oni mu rekoše: za Isusa Nazareæanina, koji bješe prorok, silan u djelu i u rijeèi pred Bogom i pred svijem narodom;
20 Kako ga predadoše glavari sveštenièki i knezovi naši te se osudi na smrt, i razapeše ga?
21 A mi se nadasmo da je on onaj koji æe izbaviti Izrailja; ali svrh svega toga ovo je danas treæi dan kako to bi.
22 A uplašiše nas i žene neke od našijeh koje su bile rano na grobu,
23 I ne našavši tijela njegova doðoše govoreæi da su im se anðeli javili koji su kazali da je on živ.
24 I idoše jedni od našijeh na grob, i naðoše tako kao što i žene kazaše, ali njega ne vidješe.
25 I on im reèe: o bezumni i sporoga srca za vjerovanje svega što govoriše proroci!
26 Nije li to trebalo da Hristos pretrpi i da uðe u slavu svoju?
27 I poèevši od Mojsija i od sviju proroka kazivaše im što je za njega u svemu pismu.
28 I približiše se k selu u koje iðahu, i on èinjaše se da hoæe dalje da ide.
29 I oni ga ustavljahu govoreæi: ostani s nama, jer je dan nagao, i blizu je noæ. I uðe s njima da noæi.
30 I kad sjeðaše s njima za trpezom, uze hljeb i blagoslovivši prelomi ga i dade im.
31 Tada se njima otvoriše oèi i poznaše ga. I njega nestade.
32 I oni govorahu jedan drugome: ne goraše li naše srce u nama kad nam govoraše putem i kad nam kazivaše pismo?
33 I ustavši onaj èas, vratiše se u Jerusalim, i naðoše u skupu jedanaestoricu i koji bijahu s njima,
34 Koji govorahu: zaista ustade Gospod, i javi se Simonu.
35 I oni kazaše što bi na putu, i kako ga poznaše kad prelomi hljeb.
36 A kad oni ovo govorahu, i sam Isus stade meðu njima, i reèe im: mir vam.
37 A oni se uplašiše, i poplašeni buduæi, mišljahu da vide duha.
38 I reèe im: šta se plašite? I zašto takove misli ulaze u srca vaša?
39 Vidite ruke moje i noge moje: ja sam glavom; opipajte me i vidite; jer duh tijela i kostiju nema kao što vidite da ja imam.
40 I ovo rekavši pokaza im ruke i noge.
41 A dok oni još ne vjerovahu od radosti i èuðahu se reèe im: imate li ovdje što za jelo?
42 A oni mu daše komad ribe peèene, i meda u satu.
43 I uzevši izjede pred njima.
