10 Jer je sin èovjeèij došao da naðe i spase što je izgubljeno.
11 A kad oni to slušahu nastavi kazivati prièu; jer bješe blizu Jerusalima, i mišljahu da æe se odmah javiti carstvo Božije.
12 Reèe dakle: jedan èovjek od dobra roda otide u daljnu zemlju da primi sebi carstvo, i da se vrati.
13 Dozvavši pak deset svojijeh sluga dade im deset kesa, i reèe im: trgujte dok se ja vratim.
14 I graðani njegovi mržahu na njega, i poslaše za njim poslanike govoreæi: neæemo da on caruje nad nama.
15 I kad se on vrati, pošto primi carstvo, reèe da dozovu one sluge kojima dade srebro, da vidi šta je koji dobio.
16 Tada doðe prvi govoreæi: gospodaru! kesa tvoja donese deset kesa.
17 I reèe mu: dobro, dobri slugo; kad si mi u malom bio vjeran evo ti vlast nad deset gradova.
18 I doðe drugi govoreæi: gospodaru! kesa tvoja donese pet kesa.
19 A on reèe i onome: i ti budi nad pet gradova.
20 I treæi doðe govoreæi: gospodaru! evo tvoja kesa koju sam zavezao u ubrus i èuvao.
21 Jer sam se bojao tebe: jer si èovjek tvrd: uzimaš što nijesi ostavio, i žnješ što nijesi sijao.
22 A gospodar mu reèe: po tvojijem æu ti rijeèima suditi, zli slugo! znao si da sam ja tvrd èovjek, uzimam što nijesam ostavio, i žnjem što nijesam sijao:
23 Pa zašto nijesi dao mojega srebra trgovcima, i ja došavši primio bih ga s dobitkom?
24 I reèe onima što stajahu pred njim: uzmite od njega kesu i podajte onome što ima deset kesa.
25 I rekoše mu: gospodaru! on ima deset kesa.
26 A on im odgovori: jer vam kažem da æe se svakome koji ima dati; a od onoga koji nema uzeæe se od njega i ono što ima.
27 A one moje neprijatelje koji nijesu htjeli da ja budem car nad njima, dovedite amo, i isijecite preda mnom.
28 I kazavši ovo poðe naprijed, i iðaše gore u Jerusalim.
29 I kad se približi Vitfazi i Vitaniji kod gore koja se zvaše Maslinska, posla dva od uèenika svojijeh
30 Govoreæi: idite u to selo prema vama, i kad uðete u njega naæi æete magare privezano na koje nikakav èovjek nikad nije usjedao; odriješite ga i dovedite.
31 I ako vas ko upita: zašto driješite? ovako mu kažite: ono Gospodu treba.
32 A kad otidoše poslani, naðoše kao što im kaza.
33 A kad oni driješahu magare rekoše im gospodari od njega: zašto driješite magare?
34 A oni rekoše: ono Gospodu treba.
35 I dovedoše ga k Isusu, i baciše haljine svoje na magare, i posadiše Isusa.
36 A kad iðaše, prostirahu haljine svoje po putu.
37 A kad se približi veæ da siðe s gore Maslinske, poèe sve mnoštvo uèenika u radosti hvaliti Boga iza glasa za sva èudesa što su vidjeli,
