20 Oci naši moliše se Bogu na ovoj gori, a vi kažete da je u Jerusalimu mjesto gdje se treba moliti.
21 Reèe joj Isus: ženo! vjeruj mi da ide vrijeme kad se neæete moliti ocu ni na ovoj gori ni u Jerusalimu.
22 Vi ne znate èemu se molite; a mi znamo èemu se molimo: jer je spasenije od Jevreja.
23 Ali ide vrijeme, i veæ je nastalo, kad æe se pravi bogomoljci moliti ocu duhom i istinom, jer otac hoæe takovijeh bogomoljaca.
24 Bog je duh; i koji mu se mole, duhom i istinom treba da se mole.
25 Reèe mu žena: znam da æe doæi Mesija koji se zove Hristos, kad on doðe kazaæe nam sve.
26 Reèe joj Isus: ja sam koji s tobom govorim.
27 I tada doðoše uèenici njegovi, i èuðahu se gdje govoraše sa ženom; ali nijedan ne reèe: šta hoæeš? ili šta govoriš s njom?
28 A žena ostavi sudove svoje i otide u grad i reèe ljudima:
29 Hodite da vidite èovjeka koji mi kaza sve što sam uèinila: da nije to Hristos?
30 Iziðoše dakle iz grada i poðoše k njemu.
31 A uèenici njegovi moljahu ga meðu tijem govoreæi: Ravi! jedi.
32 A on im reèe: ja imam jelo da jedem za koje vi ne znate.
33 Tada uèenici govorahu meðu sobom: veæ ako mu ko donese da jede?
