4 I odande odvezavši se doplovismo u Kipar, jer vjetrovi bijahu protivni.
5 I preplovivši puèinu Kilikijsku i Pamfilijsku doðosmo u Miru Likijsku.
6 I ondje našavši kapetan laðu Aleksandrijsku koja plovi u Talijansku, metnu nas u nju.
7 I plovivši mnogo dana sporo, i jedva došavši prema Knidu, jer nam vjetar ne dadijaše, doplovismo pod Krit kod Salmone.
8 I jedva se vozeæi pored kraja, doðosmo na jedno mjesto koje se zove Dobra Pristaništa, kod kojega blizu bješe grad Laseja.
9 A pošto proðe mnogo vremena, i veæ plovljenje ne bijaše bez straha, jer i post veæ bješe prošao, svjetovaše Pavle
10 Govoreæi im: ljudi! vidim da æe plovljenje biti s mukom i velikom štetom ne samo tovara i laðe nego i duša našijeh.
11 Ali kapetan posluša veæma kormanoša i gospodara od laðe negoli Pavlove rijeèi.
12 A ne buduæi pristanište zgodno za zimovnik, svjetovahu mnogi da se odvezu odande, ne bi li kako mogli doæi do Finika, i ondje da zimuju u pristaništu Kritskom, koje gleda k jugu i k zapadu.
13 I kad dunu jug, mišljahu da im se volja ispuni, i podignuvši jedra plovljahu pokraj Krita.
14 Ali ne zadugo potom dunu nasuprot njemu buran vjetar koji se zove Evroklidon.
15 A kad se laða ote, i ne mogaše se vjetru protiviti, predadosmo je valovima i nošahu nas.
16 A kad proðosmo mimo jedno ostrvo koje se zove Klauda, jedva mogosmo udržati èamac,
17 Koji izvukavši, svakojako pomagahu, te ga privezasmo odozdo za laðu; a bojeæi se da ne udari na prud, spustismo jedra, i tako se plavljasmo.
18 A kad nam veoma dosaðivaše bura sjutradan izbacivahu tovare.
19 I u treæi dan svojima rukama izbacismo alat laðarski.
20 A kad se ni sunce ni zvijezde za mnogo dana ne pokazaše, i bura ne mala navalila, bijaše propao sav nad da æemo se izbaviti.
21 I kad se zadugo nije jelo, onda Pavle stavši preda njih reèe: trebaše dakle, o ljudi! poslušati mene, i ne otiskivati se od Krita, i ne imati ove muke i štete.
22 I evo sad vas molim da budete dobre volje: jer nijedna duša od vas neæe propasti osim laðe;
23 Jer u ovu noæ stade preda me anðeo Boga kojega sam ja i kome služim,
24 Govoreæi: ne boj se, Pavle! valja ti doæi pred æesara; i evo ti darova Bog sve koji se voze s tobom.
25 Zato ne bojte se, ljudi; jer vjerujem Bogu da æe tako biti kao što mi bi reèeno.
26 Ali valja nam doæi na jedno ostrvo.
27 A kad bi èetrnaesta noæ, i mi se u ponoæi plavljasmo po Adrijanskoj puèini, pomisliše laðari da se približuju k nekakvoj zemlji.
28 I izmjerivši dubinu naðoše dvadeset hvati; i prošavši malo opet izmjeriše, i naðoše petnaest hvati.
29 Onda bojeæi se da kako ne udare na prudovita mjesta baciše sa stražnjega kraja laðe èetiri lengera, pa se moljasmo Bogu da svane.
30 A kad laðari gledahu da pobjegnu iz laðe, i spustiše èamac u more izgovarajuæi se kao da hoæe s prednjega kraja da spuste lengere,
31 Reèe Pavle kapetanu i vojnicima: ako ovi ne ostanu u laði, vi ne možete živi ostati.
32 Tada vojnici odrezaše uža na èamcu i pustiše ga te pade.
33 A kad šæaše da svane, moljaše Pavle sve da jedu, govoreæi: èetrnaesti je dan danas kako èekate i ne jeduæi živite ništa ne okusivši.
34 Zato vas molim da jedete: jer je to za vaše zdravlje. A ni jednome od vas dlaka s glave neæe otpasti.
35 I rekavši ovo uze hljeb, i dade hvalu Bogu pred svima, i prelomivši stade jesti.
36 Onda se svi razveselivši i oni jedoše.
37 A u laði bijaše nas duša svega dvjesta i sedamdeset i šest.
38 I nasitivši se jela, oblakšaše laðu izbacivši pšenicu u more.
39 A kad bi dan ne poznavahu zemlje; nego ugledaše nekakav zaliv s pijeskom, na koji se dogovoriše, ako bude moguæe, da izvuku laðu.
40 I podignuvši lengere vožahu se po moru, i odriješivši uža na krmama, i raširivši malo jedro prema vjetriæu koji duhaše, vožasmo se kraju.
