18 A kad nam veoma dosaðivaše bura sjutradan izbacivahu tovare.
19 I u treæi dan svojima rukama izbacismo alat laðarski.
20 A kad se ni sunce ni zvijezde za mnogo dana ne pokazaše, i bura ne mala navalila, bijaše propao sav nad da æemo se izbaviti.
21 I kad se zadugo nije jelo, onda Pavle stavši preda njih reèe: trebaše dakle, o ljudi! poslušati mene, i ne otiskivati se od Krita, i ne imati ove muke i štete.
22 I evo sad vas molim da budete dobre volje: jer nijedna duša od vas neæe propasti osim laðe;
23 Jer u ovu noæ stade preda me anðeo Boga kojega sam ja i kome služim,
24 Govoreæi: ne boj se, Pavle! valja ti doæi pred æesara; i evo ti darova Bog sve koji se voze s tobom.
25 Zato ne bojte se, ljudi; jer vjerujem Bogu da æe tako biti kao što mi bi reèeno.
26 Ali valja nam doæi na jedno ostrvo.
27 A kad bi èetrnaesta noæ, i mi se u ponoæi plavljasmo po Adrijanskoj puèini, pomisliše laðari da se približuju k nekakvoj zemlji.
28 I izmjerivši dubinu naðoše dvadeset hvati; i prošavši malo opet izmjeriše, i naðoše petnaest hvati.
29 Onda bojeæi se da kako ne udare na prudovita mjesta baciše sa stražnjega kraja laðe èetiri lengera, pa se moljasmo Bogu da svane.
30 A kad laðari gledahu da pobjegnu iz laðe, i spustiše èamac u more izgovarajuæi se kao da hoæe s prednjega kraja da spuste lengere,
31 Reèe Pavle kapetanu i vojnicima: ako ovi ne ostanu u laði, vi ne možete živi ostati.
