27 A kad se probudi tamnièar i vidje otvorena vrata tamnièka, izvadi nož i šæaše da se ubije, misleæi da su pobjegli sužnji.
28 A Pavle povika zdravo govoreæi: ne èini sebi zla nikakva, jer smo mi svi ovdje.
29 A on zaiskavši svijeæu uletje i drkæuæi pripade k Pavlu i Sili;
30 I izvedavši ih napolje reèe: gospodo! šta mi treba èiniti da se spasem?
31 A oni rekoše: vjeruj Gospoda Isusa Hrista i spašæeš se ti i sav dom tvoj.
32 I kazaše mu rijeè Gospodnju, i svima koji su u domu njegovu.
33 I uze ih u onaj sahat noæi i opra im rane; i krsti se on i svi njegovi odmah.
34 I uvedavši ih u svoj dom postavi trpezu, i radovaše se sa svijem domom svojijem što vjerova Boga.
35 A kad bi dan, poslaše vojvode pandure govoreæi: pustite ova dva èovjeka.
36 A tamnièar kaza rijeèi ove Pavlu: poslaše vojvode da se pustite; sad dakle iziðite i idite s mirom.
37 A Pavle reèe njima: izbivši nas pred narodom bez suda, ljude Rimljane, baciše u tamnicu; i sad hoæe tajno da nas puste? Nije tako, nego sami neka doðu i izvedu nas.
38 A panduri kazaše vojvodama ove rijeèi; i uplašiše se kad èuše da su Rimljani;
