9 Uzmem li krila zorina pa se naselim moru na kraj
10 i ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala.
11 Reknem li: “Nek' me barem tmine zakriju i nek' me noć umjesto svjetla okruži!” -
12 ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost.
13 Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu.
14 Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao,
15 kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, otkan u dubini zemlje.
16 Oči tvoje već tada gledahu djela moja, sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj: dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga.
17 Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokučivi, kako li je neprocjenjiv zbroj njihov.
18 Da ih brojim? Više ih je nego pijeska! Dođem li im do kraja, ti mi preostaješ!
19 De, istrijebi, Bože, zlotvora, krvoloci nek' odstupe od mene!
20 Jer podmuklo se bune protiv tebe, uzalud se dižu tvoji dušmani.
21 Jahve, zar da ne mrzim tvoje mrzitelje? Zar da mi se ne gade protivnici tvoji?
