1 Zborovođi. Davidov. Jahve, proničeš me svega i poznaješ,
2 ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ.
3 Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi.
4 Riječ mi još nije na jezik došla, a ti, Jahve, sve već znadeš.
5 S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio.
6 Znanje to odveć mi je čudesno, previsoko da bih ga dokučio.
7 Kamo da idem od duha tvojega i kamo da od tvog lica pobjegnem?
8 Ako se na nebo popnem, ondje si, ako u Podzemlje legnem, i ondje si.
9 Uzmem li krila zorina pa se naselim moru na kraj
10 i ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala.
11 Reknem li: “Nek' me barem tmine zakriju i nek' me noć umjesto svjetla okruži!” -
12 ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost.
13 Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu.
14 Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao,
15 kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, otkan u dubini zemlje.
