Propovednik 1:2-18

²Taština nad taštinama, veli propovjednik, taština nad taštinama, sve je taština.

³Kaka je korist èovjeku od svega truda njegova, kojim se trudi pod suncem?

⁴Naraštaj jedan odlazi i drugi dolazi, a zemlja stoji uvijek.

⁵Sunce izlazi i zalazi, i opet hiti na mjesto svoje odakle izlazi.

⁶Vjetar ide na jug i obræe se na sjever: ide jednako obræuæi se, i u obrtanju svom vraæa se.

⁷Sve rijeke teku u more, i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraæaju da opet teku.

⁸Sve je muèno, da èovjek ne može iskazati; oko se ne može nagledati, niti se uho može naslušati.

⁹Što je bilo to æe biti, što se èinilo to æe se èiniti, i nema ništa novo pod suncem.

¹⁰Ima li što za što bi ko rekao: vidi, to je novo? Veæ je bilo za vijekova koji su bili prije nas.

¹¹Ne pominje se što je prije bilo; ni ono što æe poslije biti neæe se pominjati u onijeh koji æe poslije nastati.

¹²Ja propovjednik bijah car nad Izrailjem u Jerusalimu;

¹³I upravih srce svoje da tražim i razberem mudrošæu sve što biva pod nebom; taj muèni posao dade Bog sinovima ljudskim da se muèe oko njega.

¹⁴Vidjeh sve što biva pod suncem, i gle, sve je taština i muka duhu.

¹⁵Što je krivo ne može se ispraviti, i nedostaci ne mogu se izbrojiti.

¹⁶Ja rekoh u srcu svom govoreæi: evo, ja postah velik, i pretekoh mudrošæu sve koji biše prije mene u Jerusalimu, i srce moje vidje mnogo mudrosti i znanja.

¹⁷I upravih srce svoje da poznam mudrost i da poznam bezumlje i ludost; pa doznah da je i to muka duhu.

¹⁸Jer gdje je mnogo mudrosti, mnogo je brige, i ko umnožava znanje, umnožava muku.