1Sine, èuvaj rijeèi moje, i zapovijesti moje sahrani kod sebe.
2Èuvaj zapovijesti moje i biæeš živ, i nauku moju kao zjenicu oèiju svojih.
3Priveži ih sebi na prste, napiši ih na ploèi srca svojega.
4Reci mudrosti: sestra si mi; i prijateljicom zovi razboritost,
5Da bi te èuvala od žene tuðe, od tuðinke, koja laska rijeèima.
6Jer s prozora doma svojega kroz rešetku gledah,
7I vidjeh meðu ludima, opazih meðu djecom bezumna mladiæa,
8Koji iðaše ulicom pokraj ugla njezina, i koraèaše putem ka kuæi njezinoj,
9U sumrak, uveèe, kad se unoæa i smrèe;
10A gle, srete ga žena u odijelu kurvinskom i lukava srca,
11Plaha i pusta, kojoj noge ne mogu stajati kod kuæe,
12Sad na polju, sad na ulici, kod svakoga ugla vrebaše.
13I uhvati ga, i poljubi ga, i bezobrazno reèe mu:
14Imam žrtve zahvalne, danas izvrših zavjete svoje;
15Zato ti izidoh na susret da te tražim, i naðoh te.
16Nastrla sam odar svoj pokrivaèima vezenijem i prostirkama Misirskim.
17Okadila sam postelju svoju smirnom, alojem i cimetom.
18Hajde da se opijamo ljubavlju do zore, da se veselimo milovanjem.
Poslovice 7
Poslovice 7:1-18