Pesma nad pesmama 3:4-10

⁴Malo ih zaminuh, i naðoh onoga koga ljubi duša moja; i uhvatih ga, i neæu ga pustiti dokle ga ne odvedem u kuæu matere svoje i u ložnicu roditeljke svoje.

⁵Zaklinjem vas, kæeri Jerusalimske, srnama i košutama poljskim, ne budite ljubavi moje, ne budite je, dok joj ne bude volja.

⁶Ko je ona što ide gore iz pustinje kao stupovi od dima, potkaðena smirnom i tamjanom i svakojakim praškom apotekarskim?

⁷Gle, odar Solomunov, a oko njega šezdeset junaka izmeðu junaka Izrailjevijeh.

⁸Svi imaju maèeve, vješti su boju, u svakoga je maè o bedru radi straha noænoga.

⁹Odar je naèinio sebi car Solomun od drveta Livanskoga;

¹⁰Stupce mu je naèinio od srebra, uzglavlje od zlata, nebo od skerleta, a iznutra nastrt ljubavlju za kæeri Jerusalimske.