Luki 24:11-52

¹¹I njima se uèiniše njihove rijeèi kao laž, i ne vjerovaše im.

¹²A Petar ustavši otrèa ka grobu, i natkuèivši se vidje same haljine gdje leže, i otide èudeæi se u sebi šta bi.

¹³I gle, dvojica od njih iðahu u onaj dan u selo koje bijaše daleko od Jerusalima šeset potrkališta i zvaše se Emaus.

¹⁴A oni govorahu meðu sobom o svima ovijem dogaðajima.

¹⁵I kad se oni razgovarahu i zapitivahu jedan drugoga, i Isus približi se, i iðaše s njima.

¹⁶A oèi im se držahu da ga ne poznaše.

¹⁷A on im reèe: kakav je to razgovor koji imate meðu sobom iduæi, i što ste neveseli?

¹⁸A jedan po imenu Kleopa, odgovarajuæi reèe mu: zar si ti jedan od crkvara u Jerusalimu koji nijesi èuo šta je u njemu bilo ovijeh dana?

¹⁹I reèe im: šta? A oni mu rekoše: za Isusa Nazareæanina, koji bješe prorok, silan u djelu i u rijeèi pred Bogom i pred svijem narodom;

²⁰Kako ga predadoše glavari sveštenièki i knezovi naši te se osudi na smrt, i razapeše ga?

²¹A mi se nadasmo da je on onaj koji æe izbaviti Izrailja; ali svrh svega toga ovo je danas treæi dan kako to bi.

²²A uplašiše nas i žene neke od našijeh koje su bile rano na grobu,

²³I ne našavši tijela njegova doðoše govoreæi da su im se anðeli javili koji su kazali da je on živ.

²⁴I idoše jedni od našijeh na grob, i naðoše tako kao što i žene kazaše, ali njega ne vidješe.

²⁵I on im reèe: o bezumni i sporoga srca za vjerovanje svega što govoriše proroci!

²⁶Nije li to trebalo da Hristos pretrpi i da uðe u slavu svoju?

²⁷I poèevši od Mojsija i od sviju proroka kazivaše im što je za njega u svemu pismu.

²⁸I približiše se k selu u koje iðahu, i on èinjaše se da hoæe dalje da ide.

²⁹I oni ga ustavljahu govoreæi: ostani s nama, jer je dan nagao, i blizu je noæ. I uðe s njima da noæi.

³⁰I kad sjeðaše s njima za trpezom, uze hljeb i blagoslovivši prelomi ga i dade im.

³¹Tada se njima otvoriše oèi i poznaše ga. I njega nestade.

³²I oni govorahu jedan drugome: ne goraše li naše srce u nama kad nam govoraše putem i kad nam kazivaše pismo?

³³I ustavši onaj èas, vratiše se u Jerusalim, i naðoše u skupu jedanaestoricu i koji bijahu s njima,

³⁴Koji govorahu: zaista ustade Gospod, i javi se Simonu.

³⁵I oni kazaše što bi na putu, i kako ga poznaše kad prelomi hljeb.

³⁶A kad oni ovo govorahu, i sam Isus stade meðu njima, i reèe im: mir vam.

³⁷A oni se uplašiše, i poplašeni buduæi, mišljahu da vide duha.

³⁸I reèe im: šta se plašite? I zašto takove misli ulaze u srca vaša?

³⁹Vidite ruke moje i noge moje: ja sam glavom; opipajte me i vidite; jer duh tijela i kostiju nema kao što vidite da ja imam.

⁴⁰I ovo rekavši pokaza im ruke i noge.

⁴¹A dok oni još ne vjerovahu od radosti i èuðahu se reèe im: imate li ovdje što za jelo?

⁴²A oni mu daše komad ribe peèene, i meda u satu.

⁴³I uzevši izjede pred njima.

⁴⁴I reèe im: ovo su rijeèi koje sam vam govorio još dok sam bio s vama, da sve treba da se svrši što je za mene napisano u zakonu Mojsijevu i u prorocima i u psalmima.

⁴⁵Tada im otvori um da razumiju pismo.

⁴⁶I reèe im: tako je pisano, i tako je trebalo da Hristos postrada i da ustane iz mrtvijeh treæi dan;

⁴⁷I da se propovijeda pokajanje u ime njegovo i oproštenje grijeha po svijem narodima poèevši od Jerusalima.

⁴⁸A vi ste svjedoci ovome.

⁴⁹I gle, ja æu poslati obeæanje oca svojega na vas; a vi sjedite u gradu Jerusalimskome dok se ne obuèete u silu s visine.

⁵⁰I izvede ih napolje do Vitanije, i podignuvši ruke svoje blagoslovi ih.

⁵¹I kad ih blagosiljaše, otstupi od njih, i uznošaše se na nebo.

⁵²I oni mu se pokloniše, i vratiše se u Jerusalim s velikom radošæu.