Luki 1:20-63

²⁰I evo, budući da nisi povjerovao mojim riječima, koje će se ispuniti u svoje vrijeme, zanijemjet ćeš i nećeš moći govoriti do dana dok se to ne zbude.”

²¹Narod je iščekivao Zahariju i čudio se što se toliko zadržao u Svetištu.

²²Kad je napokon izašao, nije im mogao ništa reći pa zaključiše da je u Svetištu imao viđenje. Nastojao im se doduše izraziti znakovima, ali osta nijem.

²³Kad se navršiše dani njegove službe, otiđe kući.

²⁴Nakon tih dana zatrudnje Elizabeta, njegova žena. Krila se pet mjeseci govoreći:

²⁵“Evo, to mi je učinio Gospodin u dane kad mu se svidje skinuti s mene sramotu među ljudima.”

²⁶U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret

²⁷k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija.

²⁸Anđeo uđe k njoj i reče: “Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!”

²⁹Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav.

³⁰No anđeo joj reče: “Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga.

³¹Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus.

³²On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova,

³³i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.”

³⁴Nato će Marija anđelu: “Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?”

³⁵Anđeo joj odgovori: “Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji.

³⁶A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec.

³⁷Ta Bogu ništa nije nemoguće!”

³⁸Nato Marija reče: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” I anđeo otiđe od nje.

³⁹Tih dana usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin.

⁴⁰Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu.

⁴¹Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga

⁴²i povika iz svega glasa: “Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!

⁴³Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?

⁴⁴Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi.

⁴⁵Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!”

⁴⁶Tada Marija reče: “Veliča duša moja Gospodina,

⁴⁷klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju,

⁴⁸što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.

⁴⁹Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo!

⁵⁰Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje.

⁵¹Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene.

⁵²Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne.

⁵³Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne.

⁵⁴Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim:

⁵⁵spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.”

⁵⁶Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.

⁵⁷Elizabeti se međutim navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina.

⁵⁸Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome.

⁵⁹Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca - Zaharija,

⁶⁰no mati se njegova usprotivi: “Nipošto, nego zvat će se Ivan!”

⁶¹Rekoše joj na to: “Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.”

⁶²Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati.

⁶³On zaiska pločicu i napisa “Ivan mu je ime!” Svi se začude,